Bidaim Huseini, je pripadnik romske populacije koji i posle dvadeset i jedne godine boravka u Crnoj Gori i dalje bez sređenog pravnog statusa i dokumenata koji mu omogućavaju da bude legalno u zemlji i ima normalan život. Zbog neposjedovanja dokumenata, Bidaim se nalazi pred deportacijom.

Od porodice ima ženu i dvoje djece koja su sa invaliditetom što još više komplikuje njegov život bez pravnog statusa. Djeci ne može da pruži adekvatnu zdravstvenu brigu i liječenje, jer nemaju dokumente.

Danas njegov najveći problem nije ni siromaštvo, ni loši uslovi u kojima živi, već nemogućnost da pribavi potrebna dokumenta kojima bi osigurao status građanina i makar adekvatno liječenje za svoju porodicu.

Od 1999. godine, kada je pred vihorom rata napustio rodno mjesto Obilić na Kosovu, nastanjen je u  Podgorici.  Za sve to vrijeme nema ni jedan dokument, ni jedan osnov po kojem može biti pravno osiguran.

Deportacija zbog nemanja dokumenata

Danas se Bidaim nalazi pred deportacijom i mogućim prebacivanjem njega i njegove porodice na teritoriju Kosova. Da bi to spriječio, mora da prođe kroz nemoguću pravnu proceduru koja podrazumijeva i potragu dokumenata na Kosovu. Međutim, na taj način nije mogao da pronađe svoje dokumente.

,,Dvadeset i jednu godinu sam u Podgorici, ali nemam nikakve papire. Bio sam na Kosovu da provjerim da li tamo imam dokumente, ali uopšte nisam upisan tamo“, kazao je Huseini.

Zbog toga, strepnja je sastavni dio njegovog života. Da ima dokumenta, život kakav god da je u neuslovnim okolnostima, ipak bio bi normalan ako ne bi bilo straha da će svakog dana biti presreten na ulici od strane organa reda, da će eventualno biti deportovan.

,,Rekli su mi u četvrtak da se javim policiji i da idem u kosovsku ambasadu. Ako ne donesem papire, možda će doći i oduzeti mi porodicu. Poslaće je na Kosovo“, priča zabrinuto Huseini.

Teško bolesna djeca bez ljekarske njege

Da ima dokumenta, bol i teškoće u uzgajanju djece sa teškim invalididetom bio bi lakši uz ljekarski nadzor.

Bidaimova žena, Silvana Curoli podsjeća da u slučaju deportacije ostaju bez svega i minimuma uslova za život. Jer na Kosovu nemaju ništa. A tek odlazak sa teško bolesnom djecom doveo bi opstanak porodice u pitanje.

,,Treba moj čovjek da ide sada u policiju i hoće da nas izbace iz zemlje, da nas pošalju za Kosovo. A mi nemamo gdje tamo. Nemamo krov nad glavom tamo. Moja djeca treba da se ovdje liječe“, kazala je Silvana.

Ona ne traži nikakvu dodatnu pomoć, već samo mogućnost da dobiju papire i pravni status. Pravna zbrinutost njenog muža i porodice je jedino potrebno kako bi bili u stanju sami da se brinu o sebi.