kuca-min (10)

Goloruki protiv korone

Više romskih i egipćanskih porodica iz neformalnog naselja kod gradske deponije u Podgorici već godinama žive bez vode i struje. Uslovi života su ispod svakog nivoa ljudskog dostojanstva, a tu poraznu činjenicu epidemija COVID19 ogolila je do krajnosti. U uslovima u kojima žive ove porodice, nemoguće je ispoštovati mjere u zaštiti od korona virusa i njegovog širenja.

Ismail Šota sa svojom suprugom i četvoro djece 16 godina živi u neuslovnoj baraci napravljenoj od drveta. Tri godine unazad ova porodica nema ni struju ni vodu. Prinuđeni su da se snalaze kako bi zadovoljili osnovne potrebe.

Ismail Šota (foto: Enis Eminović)

Ismail Šota (foto: Enis Eminović)

„Vodu za kuću dobavljam tako što idem u Dinošu. Tamo ima javna česma, znači tu punim vodu. Niko mi ne brani. Pitao sam mogu li da punim vodu. Svaki drugi ili treći dan napunim bidone vode. Kao održavamo higijenu, ali nije to to kao kad čovjek ima vodu. Tada djeca mogu da se kupaju svaki dan. Mi odrasli ne moramo, ali oni bi morali“, priča Šota za portal RomaNet.

Da bi unaprijedili uslove života obraćao se za pomoć u obezbjeđivanju vode između ostalih i predsjedniku Romskog savjeta, Isenu Gašiju. Još uvijek nijesu dobili vodu.

„Dolazio je tu. Pitali smo ga može li nekako da se uključi voda. Da li mi možemo da pomognemo da kupimo crijevo za vodu.  Drugi imaju vodu, ali nam ne daju. Znači njemu smo se obratili, nemamo kome drugo. On je predsjednik Roma. Znači nema nikakve pomoći“, priča Šota i dodaje da ih nakon toga više niko nije obilazio i da još nijesu dobili vodu.

Porodica Šota živi od socijalne pomoći i od sakupljanja sekundarnih sirovina. Dvorište ispred njihove barake je prepuno predmeta koje sakuplja po gradskim kontejnerima i deponijama. U vrijeme epidemije korona virusom je, kaže, i ova aktivnost ograničena.

„Sad ne može mnogo da se zaradi. Slabo baš. Radi ovoga virusa. A i ne smijemo da izlazimo puno. Policija svuda. Ne znam…“.

Da bi se uslovi života popravili, Šota ističe kao prioritet obezbjeđivanje vode. Smatra da bi to puno pomoglo porodici i olakšalo im svakodnevni život.

„Samo da se uključi voda ja bih bio prezadovoljan. Prvo voda pa tek onda struja. Ipak nekako bez struje se može. Odnećemo lampu, napunićemo je negdje i tako. Ali bez vode  Boga mi ne možemo. Moram stalno da pozamljujem auto ili da idem trociklom. Imam svoje trociklo, ali mi je daleko da idem da punim. Sa tim trociklom sa kojim idem da skupljam otpad idem i po vodu. Napunim pet šest bidona koliko da se djeca okupaju. Nemam bolje uslove, nemam đe da odem“.

 

Život pored deponije

Porodica Drite Gaši je još jedna koja nema prevelikog razloga za zadovoljstvo uslovima života. Ekipa portala RomaNet je na samom ulazu u njihovo dvorište zatekla lokve koje su se formirale od kiše koja je nedavno padala, a nedaleko odatle nalazi se manja deponija koju su stanovnici ovog naselja stvorili odlažući tu otpad koji sakupljaju na glavnoj deponiji. Njihova baraka je napravljena od drveta.

 

Drita Gaši (foto: Enis Eminović)

Drita Gaši (foto: Enis Eminović)

U kući smo zatekli Dritu Gaši jer su ostali članovi porodice njen muž i sinovi krenuli na deponiju u sakupljanje sekundarnih sirovina. Drita nam je ispričala kako ova porodica živi i kako se snalazi u uslovima kada je u toku drugi talas epidemije COVID19.

„Imam četvoro djece. Muž mi je slab, ne može ništa da radi. U kuću nam je voda. Nemaš gdje da uđeš. Nemaju gdje da nam spavaju djeca. Imam neku ćebad i čaršafe koje su mi dali neki ljudi“, priča Drita.

Ni u ovoj trošnoj baraci nema ni vode ni struje. Baraka je napravaljena od lošeg materijala pretežno od dasaka, ali to nije jedini problem ove porodice.

 

baraka porodice Gaši (foto: Enis Eminović)

baraka porodice Gaši (foto: Enis Eminović)

„Nemamo ni vodu ni struju. Ništa nemamo. Nemamo gdje da peremo veš ni djecu da kupamo. Narod nam daje vode za sevap. Kada pada kiša baraka prokišnjava. Nemaš gdje da uđeš. Svuda je blato“.

Loše uslove života prati i nezaposlenost i siromaštvo, koji nijesu zaobišli ni porodicu Drite Gaši.  Oni se usled takvih okolnosti svakodnevno suočavaju sa problemom da obezbijede hranu. Moraju se, kaže, osloniti na humanost drugih ljudi ili hranu potražiti po kontejnerima.

„Hranu nabavljamo tako što skupljamo ono što narod baca. Ponešto nam donese narod za sevap. Pomožu nam i daju mi da jedemo. Idemo da tražimo hranu po kantama. Idemo da skupimo željezo, aluminijum i drugo da prodamo da hranimo djecu“.

U baraci živi osmoro članova porodice u jednoj prostoriji.  Unutrašnjost barake je oskudno uređena, osjeća se vlaga, a zbog blizine deponije u kući je puno muva. Godinama unazad ova porodica živi u takvom okruženju.

Prema njihovim riječima njesu primali nikakvu pomoć tokom trajanja epidemije COVID19.

„Ni pomoć ni ništa. Samo Bog što pomaže. Niko nas ne obilazi samo što ljudi daju ponešto. Ne dobijamo ni maske ni ništa. Samo mi je jedna žena dala nekoliko maski za djecu. Danas nemam više maski ni ništa. Nijesmo dobili nikakve pakete. Oni drugi su dobili, mi ne. Ni Isen Gaši nam nije donio. On treba da donese za sve. Ne samo onima ko ima papire, a ko nema ne ponesi“, priča uz ljutnju Drita.

Niko od djece iz ove porodice ne ide u školu. Razlog tome je, kaže Drita, zato što nemaju regulisan pravni status. Ne zna koliko joj godina djeca imaju.

„Ne znam ni za onu ni za onu. Bogami ja ne znam ni za sebe. I ja sam nepismena“.

Podaci iz istraživanja o socijalnoj integraciji Roma u Crnoj Gori koje sprovelo Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, pokazuju da je veliki procenat domaćinstava u kojima žive ispitanici nemaju osnovne uslove za pristojan život u domaćinstvu.

logotip Ministarstva za ljudska i manjinska prava

logotip Ministarstva za ljudska i manjinska prava

Bez struje u domaćinstvu je 9.8% ispitanika, a više od 13% nema tekuću vodu. To na osnovu uzorka koji je bio zastupljen u ovom istraživanju, znači da 100 ljudi nema pristup vodi i struji. Koliki je stvarni broj onih koji nemaju zadovoljene ove potrebe je nepoznato. Među odogovorima ispitanih njih čak 17.8% nema kupatilo i frižider, dok  20% nema šporet ni toplu vodu.

U istom istraživanju navodi se podatak da je  54%  ispitanika iz romske populacije navelo da nije imalo pristup sredstvima za dezinfekciju, a 37.6% čak ni pristup sapunu i vodi. Polovina učesnika u ovom istraživanuju tvrdilo je nisu imali dovoljno zaštitnih maski.

 

 

 

 

 

Devetoro živi od 120 eura, bez struje i vode 14 godina

Jasmina Malešaj, stanovnica je neformalnog naselja Vrela ribnička u neposrednoj blizi gradske deponije koja nema osnovne uslove za dostojanstven život. Za portal RomaNet priča iskustva i svakodnevne probleme koje je tište nju i njenu porodicu bez vode i struje.

„Sedamanaest godina živim u ovu baraku. Osjećam se ugroženo. Vodu nemamo, struju nemamo, kupatilo nemamo. Niko nam ne daje vodu. Živimo svi devetoro od 120 eura. Ponekad idemo u deponiju da nešto nađemo. Ponekad ne možemo od kiše“.

Porodica Malešaj dobila je pomoć jedino od Vlade Crne Gore i to, kako kaže Jasmina, pred kraj prvog talasa epidemije.

„Dva paketa dobijali smo i nijesmo ništa više dobijali. Samo 25 kilograma brašna i jedan paket higijene i hrane“.

Hranu za sebe i svoju porodicu obezbjeđuje tako što sakupljaju sekundarne sirovine na deponiji ili obilaze gradske kontejnere iz kojih uzimaju ono što drugi građani bacaju. U nabavku hrane sa Jasminom idu i njena maloljetna djeca.

Jasmina Malešaj (foto:Enis Eminović)

Jasmina Malešaj (foto:Enis Eminović)

„Izađem ja u deponiju. Sa djecom. Dvoje djece. Kćerka ima 14 godina, a mali 12 godina. Sin izađe po kontejnerima. Ali i to teško sad. Ne daju nam radi korone“, priča Jasmina i dodaje da bi im sve lakše palo kada bi imali vodu i struju.

„Vodu i struju nemamo već 14 godina. Vodu nam daju komšije, dobri ljudi. U ovaj naš kraj ne daje niko. Vodu grijemo na šporet, pa se u korito kupamo. Kupatilo nemamo, imamo poljski wc“.

Period epidemije provode sami i prepušteni su sebi bez potrebne pomoći i podrške. Iako su se obraćali i predsjedniku Romskog savjeta, ipak, nijesu dobili nikakvu pomoć.

„Niko nije dolazio. Obraćali smo se Isen Gašiju. Rekao nam je danas, sutra za vodu, ali ništa. Nije pitao više za nas“, ljuta je Jasmina dok ne krije strah za svoju djecu od zaraze.

Ipak, nastavljaju da žive jer nemaju mogućnost da odu negdje drugo. „Strah nam je dosta, ali đe ćemo da idemo. Dalje od ove barake nemamo“.

Najveća želja Jasmine i njene porodice je da dobiju vodu. To bi im puno olakšalo svakodnevni život i omogućilo da između ostalog budu zaštićeni od epidemije i ispoštuju sve  mjere zaštite koje su na snazi.

„Ja znam kako se održava higijena, ali nemam odakle. Đe ćemo i kome da se obartimo? Niko nas ne poziva, niko nas ne pita ništa. Neko vreme nam je došao predsednik Roma, rekao nam je za vodu, ali nikom ništa. Nijesmo dobijali maske, sami smo kupovali“.

Jasmina ističe da im je najpotrebniji pristup vodi i struji.

„Nama je najpotrebnija voda. Zbog korone, zbog higijene djece. Vidiš bebu od dva mjeseca. Kako se ona održava. Sinoć sam punila vodu od kiše da okupam djecu“.

Naš portal obratio se Romskom savjetu za  komentar na konstatacije građana koje smo posjetili da im je predsjednik Savjeta obećao pomoć u obezbjeđivanju vode, ali da njihov problem još nije riješen. Pitali smo da li je Savjet upoznat sa zahtjevima ovih građana te šta je preduzeto da se pitanje vodosnabdijevanja riješi. Odgovore na naša pitanja nijesmo dobili ni nakon 13 dana.

Iz Romske organizacije mladih „Koračajte sa nama – Phiren Amenca“ obratili su se Glavnom gradu sa molbom da ih Glavni grad informiše o tome da li se preduzmaju određene mjere u cilju obezbjeđivanja vode i struje romskim porodicama na Vrelima ribničkim koje nemaju pristup istim. U molbi se, kažu iz ove organizacije, navodi i hitan apel da se porodice Šota, Gaši i Malešaj pod hitno priključe na vodovodnu i elektro mrežu.

„Nijesmo do sada dobili odgovor od Glavnog grada. S obzirom na to da je stanje u naselju alarmantno, nadamo se da će reagovati ubrzo jer će posljedice nereagovanja tek uslijediti“, saopštili su iz NVO Phiren Amenca.

U kontekstu epidemije COVID19, podsjećaju iz Phiren Amenca, održavanje lične i higijene prostora postaje imperativ i najbolja mjera zaštite i prevenciije širenju zaraze.

„Nažalost činjenica je da mnogi pripadnici romske zajednice nijesu u mogućnosti da ispoštuju ove mjere i stoga su izloženi riziku da se razbole i da budu prenosioci infekcije. To bi vjerovatno osim zdravstvenih problema samo još više produbilo postojeće predrasude prema romskoj zajednici.“

 

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava tražilo hitno reagovanje opština 

 

Da bi se uticalo na unapređenje situacije i uslova života u romskim naseljima Ministarstvo za ljudska i manjinska prava (MLJMP) uputilo je ranije poziv predsjednicima opština Pljevlja, Budva, Bijelo Polje i Berane da se razmotre dodatne mogućnosti kako bi se poboljšao pristup zdravoj i pijaćoj vodi u ovim sredinama za lokalne romske i egipaćanske zajednice.

MLJMP je obaviješteno da postoje problemi u snabdijevanju vodom naselja Trlica u opštini Pljevlja, u kojem živi 11 sa gotovo 60 članova. Ovim problemom pogođeno je i naselje Palestina u Budvi gdje četiri porodice nemaju vodu. U Bijelom Polju u naselju Nedakusi, četiri porodice nemaju pristup pijaćoj vodi, a kažu i da su bez struje. Problem u snabdijevanju tekućom vodom imaju i u naseljima Riversajd, Ranč, Talum i kod aerodroma Berane.

Tekst je izrađen u okviru projekta “KURS – kovid u romskim sredinama”, podržan od strane BIRN-a, kroz Emergency Content Fund program.

 

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *