Hladan januar donio mi je putovanje i iskustvo za čitav život. Naučila sam cijeniti svoju slobodu i boriti se za slobodu drugih. Osjetila sam neizmjernu tugu, sažaljenje i strah dok sam posmatrala snijeg, čist i bijel, znajući da su ispod njega grobnice, jecaji i plač.

Kada sam dobila poziv da se pridružim organizaciji i posjetim Spomen  područje Jasenovac nisam znala šta da očekujem, ali nova znanja, iskustva i poznanstva uvijek zvuče privlačno. Ni u jednom trenutku nisam zažalila! Katkad sam čula po nešto o tom mjestu, na časovima istorije i slično. Ipak odlučila sam da se malo raspitam. Na žalost ništa od saznanja mi nije pomoglo da steknem sliku o tom mjestu, što je budilo strah u meni jer sve što sam čula bilo je nezamislivo strašno.

A onda smo stigli do mjesta od kojeg nas je hvatala jeza, u podsvijesti smo osjećali strah, nismo znali da li će nas emocije savladati i kako ćemo se nositi sa istima. Memorijalni centar Jasenovac, teritorija nekadašnjeg radnog logora, mjesto stradanja nezamislivog broja ljudi i zastrašujućih događaja. U muzeju je bilo mračno, tumarali smo nasumičnim hodnicima i čitali natpise, pisma i svjedočenja logoraša. Pokušala sam da se stavim u njihovu poziciju, osjetim njihovu bol, ali mi nije pošlo za rukom. Postala sam svjesna broja stradalih, bilo mi ih je žao ali se nisam potresla kao većina kolega.

Atmosfera je bila mnogo prijatnija prilikom posjete Romskog memorijalnog centra Uštice. Kustosi su nam pripovijedali na način da smo po prvi put postali svjesni da se ništa od toga nije dogodilo tako davno. Stradalih Roma bilo je puno, i previše, ali njihova situacija ni sada nije na zavidnom nivou, i dalje su često deskriminisani, u teškom ekonomskom stanju, ali o tome niko ne priča. Skoro da se ni ne pominje njiihovo stradanje prilikom ovog i drugih masovnih ubijanja. Ne mogu da uvidim razlog tome, ne vidim razlike o kojima se toliko spekuliše. Kroz život sam stekla mnogo prijatelja romske populacije i nikada ih nisam odvajala od drugih.

Prilikom ovog putovanja dosta vremena sam provodila sa njima, smijali smo se, pjevali i igrali. Zajedno smo i razgovarali na radonici u hotelu. Tu su nas emocije preplavile. Nismo se plašili da ih pokažemo, spajanjem međusobnih pogleda na dotadašnje posjete uspjeli smo sklopiti sve djelove bolne slagalice naše istorije. Bila sam ponosna na sebe i svoje prijatelje. Iako sam bila tužna zbog toliko patnje i stradanja kojih sam postala svjesna, ujedno sam bila i srećna što sam ovo putovanje podijelila sa tako sjajnim, velikim ljudima. Mislila sam da se naša priča privodi kraju, podcijenila sam je.

Posljednjeg dana, već izmoreni, odlučili smo posjetiti Memorijalni centar Donju Gradinu, možda i najtragičnije mjesto od svih. Hladan vjetar nam je nagovještavao hladnoću koju ćemo osjetiti u srcu kada stignemo do grobnica. Stali smo ispred natpisa prekrivenog snijegom, kada smo ga razgrnuli pročitali smo riječi nad kojima smo zanijemili. Nepomično smo gledali ispred sebe. Grobnice. Bile su ogromne. Prekrivene snijegom, a u njima nevina djeca. „Jasen“. Bezbroj pitanja motalo mi se po glavi. Da li je padao snijeg kad su ih dovodili? Da li je bio ovako bijel i da li je isti taj snijeg bio zatopljen crvenom krvlju malih ljudi sa velikim srcem? Jesu li kleknuli pred sudbinom i molili je za milost? U mukloj tišini čuli su se odgovori na sva pitanja.

Ponekad uhvatim sebe da razmišljam o ovom suludom ratu i njegovim posljedicama. Nepravda boli, a oni koji su je počinili izazivaju strah. Brine me budućnost. Da li će sve ovo prekriti bijeli prekrivač i odnijeti u zaborav? To ne smije da se desi, ne zbog mržnje i bola već zbog onoga što slijedi. Svijet ostaje na nama, moramo učiti na tuđim greškama i prevazići predrasude i razlike koje nam nameću, jer sve osim međusobnog razumijevanja i podržavanja vodi nas u propast.

Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.