"Sad ne znam gde da idem. U kolima nas devet ne možemo da spavamo. Mali auto ima nije ni moj, od drugog su mi dali da se poslužim. Znači ne znam gdje da idem jedino na ulicu da spavam. Evo sutra je kiša, preksutra je kiša, ne znam više šta", priča za RomaNet Saša Stanković.
Dvije romske porodice iz Bara, Stankovići i Salihi već danima žive praktično pod vedrim nebom. Njihov dom trenutno je “objekat” koji su napravili od dasaka, a pokriven je najlonom i ćebadima. U tom prostoru koji je, kako su nam objasnili, visine metar ipo i veoma uzak, živi petnaest članova koliko broje ove dvije porodice. Uskoro bi, kako kažu, mogli da ostanu i bez toga, jer im je vlasnik livade na kojoj žive dao rok da se isele i potraže sklonište negdje drugo. Kao da trenutni uslovi nijesu dovoljno teški i ispod svakog dostojanstva, sudbina im je izgleda namijenila još teža iskušenja.
Domaćini ove dvije porodice su za portal RomaNet pričale svoju životnu priču, strahove i očekivanja od dana koji dolaze, a koje oni dočekuju u potpunoj neizvjesnosti prepušteni sami sebi.
Saša Stanković, otac sedmoro djece i njegova supruga zajedno sa svojim prjateljima Salihijima dijele teški tret siromaštva i bijede koje ih već dugo prate. Saša nam je ispričao da je u Srbiji gdje je rođen i odrastao uspio da završi čak i srednju školu. Kaže da se školovao za posao automehaničara.
Saša Stanković (Foto: Youtube print screen)
Put ga je nakon više decenija života u Srbiji doveo u našu državu. Pobjegao je kaže, od teškog života u selu gdje je sa svojom porodicom živio. Mislio je da će ovdje život biti bolji.
“Živeo sam 26 godina u Novom Sadu, a onda sam se premestio u Šabac. Tamo sam živeo ne znam ni ja koliko godina. Pošto mi se razboleo ovaj mali ja sam došao u Crnu Goru pošto tamo u Srbiju života nema, u tom selu, osam kilometara je bila najbliža prodavnica, a škola je bila 12 kilometara. Onda smo došli u Bar. Ovdje je kao da smo došli u Pariz”.
U početku, kako priča Stanković, uspijevao je da se snađe i da ima osnovne uslove za život
“Malo kante malo nešto drugo, ja sam preživljavao sa mojom djecom i mnogo sam imao. Radio sam, deca su malo prosila, neću da krijem, neću da lažem. Tako da sam imao, plaćao sam stan”.
Problemi za njegovu porodicu počinju kada su došli da žive u barsko naselje Sokolana. Tu su, kako kaže Saša, bili maltertirani od ostalog stanovništva pa su bili prinuđeni da odu odatle. Otišli su, jer nijesu imali gdje drugo, u šumu.
“Posle toga sam ja otišao u šumu razumete. Tamo živimo ja i žena i sedmoro dece. Tu u šumi ima vukova, medveda , divljih svinja, ima raznih zveri ne znam ni ja više”.
Ni u šumi se izgleda Stankovići neće zadržati puno jer im je vlasnik imanja na kojem borave dao rok da se isele. Ostalo im je, kako kaže Saša, da odu u drugu šumu ali se boji da će ga i odatle otjerati, čuvar ili medved. Jedino mjesto gdje se trenutno mogu skloniti je mali automobil koji imaju.
“Sad ne znam gde da idem. U kolima nas devet ne možemo da spavamo. Mali auto ima nije ni moj, od drugog su mi dali da se poslužim. Znači ne znam gdje da idem jedino na ulicu da spavam. Evo sutra je kiša, preksutra je kiša, ne znam više šta”.
Tražili su pomoć od Centra za socijalni rad i dobili 250 eura, tek toliko, kaže naš sagovornik, da kupi kapi za oči za ćerku i nešto hrane. Iz Centra su mu obećali da će se potruditi da sa opštinom nađu neko rješenje za njega i njegovu porodicu, ali on nije preveliki optimista. Ipak se zahvaljuje na pomoći koja stiže od, kako Stanković kaže, dobrih ljudi.
“Opet im hvala. Direktoru socijalnog,Crvenom krstu koji su meni lilčno dali dva džaka brašna, dve higijene i one konzerve. Hvala Jasminki isto što nam pomaže. Pre neki dan, u subotu došla je žena i donela nam 50 eura, kupila je mojoj kćerki pelene. Ja i moj prijatelj podijeli smo po 25 eura od toga. Kupili smo malo hrane, kupili smo goriva i otišli smo tamo”.
Porodice Stanković i Salihi ( Foto: Facebook Jasminka Milošević, privatna arhiva)
Stanković moli sve dobre ljude da pomognu njegovoj porodici da dobiju krov nad glavom. Da spasu njegovu djecu od prošnje, da mogu da idu u školu, da budu vaspitani, da rade, da ne budu lopovi i narkomani.
Dodatnu težinu na sve dodaje to što sedmoro djece rastu u uslovima koje ne zaslužuju.
“Imam sedmoro dece. Simona ima 14 godina a najmlađa ćerka osam meseci. Imam ćerku bolešljivu operisala od tumora. Pojavio joj se taj drugi tumor, ona ima zloćudni tumor i treba da se operiše hitno”.
I sam je, kaže naš sagovornik teško bolestan. Operisan je od tumora a pati i od migrene, što ga sprečava da radi. Troškove pregleda i ljekova mora da plati iz svog džepa jer usled neregulisanog pravnog statusa nema zdravstveno osiguranje.
“Sve to plaćam. Znači svaki lek, pregled plaćam, za ćerku sam platio pregled 30 evra. Sedam evra su bile kapi, nijesam kupio te kapi i taj mast. Mogu i da vam pokažem. Nemam”.
U rješavanju pravnog statusa ispriječila se prepreka u vidu korona virusa koji mu ne da da putuje u Srbiju i posveti se sređivanju dokumentacije. Volio bi, kaže da dobije crnogorsko državljanstvo.
“Voleo bih. Znači ako treba da se odreknem od Srbije, odrekao bi se ja, žena i deca. Jer niko mi nije pružio pravo tamo u Srbiji, znači odrekao bih se tamo a prijavio bih se ovde”.
Stankovićev prijatelj sa kojim dijeli tešku životnu sudbinu Sabejdin Salihi došao je u Bar prije, kako kaže, 26 godina. On je odrastao na barskim ulicama, a tako danas žive i njegova djeca. U naselju Sokolana jedno vrijeme je kaže lijepo živio i imao dobre uslove.
Sabejdin Saljihi (Foto: Youtube print screen)
“Napravio sam i malo jedno kupatilo, kuhinju, sve sam imao tu. Međutim ljudi, ima zli ljudi. Pošto su počeli da nas maltretiraju tu, da nas gnajve, djecu i nas sve redom onda smo morali odatele da napustimo da bi otišli u miru”.
Mir su našli, kao i Stankovići, u šumi, najprije u napuštenoj sušari gdje su živjeli dok ih vlasnik nije istjerao odatle. Dvije sedmice već bitišu na livadi odakle će uskoro morati da odu.
Ovakav život, kaže Sabejdin, najviše pogađa djecu koja ne mogu da idu u školu.
“Djeca nam idu u školu, a sad ne mogu zbog ovog problema što nijesu okupana, očešljanja, ne može ni da idu djeca u školu”.
Salihi ima četvoro djece. On,supruga i troje djece imaju crnogorsko državljanstvo. To ga stavlja u bolji položaj od prijatelja Stankovića, ali izgleda samo na papiru. Samo njegov najstariji sin nema dokumentaciju. Razlog za to je, kako nam je ispričao, je što kad ga je majka napustila nije se potpisala da dobije crnogorsko državljanstvo. Najveći san i njegova neostavarena želja je da obezbijedi krov nad glavom za svoju djecu.
Kaže da ne izbjegava da radi i da prihvata svaki posao. Već je bio zapošljen u Komunalnom preduzeću u Baru.
“Radio sam u Komunalno. Čitavo ljeto sam radio, na kraju su mi dali otkaz i onda sam morao da napustim. Pa sam krenuo sa starom sekundarnom sirovinom da radim da bih zarađivao djeci za hranu”.
Osim sekundarnih sirovina, Salihi prima i socijalnu pomoć u iznosu od 190 eura, pa na taj način preživljava i podiže djecu. Nažalost priznaje da je ponekad potrebno da i djeca prose kako bi se prehranila.
“Ponekad kad nema posla kao sad što je trenutno sad za sad djeca prose. Znači nužda nas tjera da i djeca prose”.
Svejstan je naš sagovornik da djeca ne bi trebala to da rade, ali nužda u kojoj se nalaze ponekad natjera i na to.
Iako Sabejdin ima svoju zemlju koju je kupio, na njoj ne može da izgradi čak ni baraku.
“Ne može da se napravi ništa inače da može ja ne bih živeo tamo gdje jesam sad trenutno. Ja bih napravio u svoje, imam tu jedno 104 kvadrata imanje tu što sam kupio ali međutim tu ništa ne može da se napravi to je samo za voćnjake. Može da se sadi nešto tu, nema puta, nema strije, nema vode. Voda je mnogo daleko, struja jedno 500 metara. Tako da nema tu nikavih uslova”.
Čovjek koji mu je prodao plac, kako nam kaže Salihi, uvjeravao ga je prilikom prodaje da će tu moći da sagradi sebi kuću. Međutim, kasnije se ispostavilo da to zemljište nije predviđeno za gradnju objekata. Tako on i pored zemlje koju ima ostaje beskućnik primoran da živi bez krova nad glavom.
Na kraju Salihi apeluje na gradsku upravu Bara da mu pomogne u rješavanju problema stanovanja.
“Ja bih ga zamolio da nam pomogne ako je u mogućnosti. Da nam nađe makar lokaciju gdje da nam napravi ako ne može da nam daje zemljište i to makar lokaciju da nam da, ništa drugo”.
Slučaj ove dvije porodice je pokazni primjer je dokle se stiglo u inkluziji romske populacije. Ove porodice pogođene su sa više gorućih problema koje pogađaju romsku populaciju i drže je na margini među kojima su pravni status, stanovanje, prosjačenje, nezaposlenost. Na ovom mikro planu, u slučaju jedne porodice prelamaju se duboki problemi romskog naroda.