„Ja nemam mogućnosti da vozim moju kćerku u školu. Kad imam vremena ja je vozim, ali kad nemam nema ko da je vozi. Evo danas ona nije bila u školi. Ja je povezem dva dana, a ostalim danima ne ide u školu. Zato bih volio da što prije počne prevoz. Ja kad vodim Fatmiru u školu ona mene čeka po pola sata ili sat vremena. Zbog toga što sam ja zauzet, radim fizičke poslove da bih hranio ostale članove porodice“, priča Aslan Beriša.
Nakon više od mjesec dana od početka školske godine prevoz za više od 213 romskih đaka u Glavnom gradu Podgorici još uvijek ne funkcioniše. Tačnije samo dvije škole: „Božidar Vuković Podgoričanin“ i „Vuk Karadžić“ imaju organizovan prevoz. Za ostalih pet gradskih škola koje pohađaju romski učenici prevoza još nema. Roditelji su zabrinuti što djeca ne mogu redovno da idu u školu i plaše se da će to uticati na njihov uspjeh. Iz Ministarstva prosvjete i škola nema odgovora kada će prevoz početi.
Aslan Beriša, jedan je od roditelja čije dijete ne ide redovno u školu zbog problema sa prevozom. Njegova kćerka Fatmira učenica je trećeg razreda osnovne škole „Oktoih“.
Aslan Beriša, roditelj (fotografija: Enis Eminović)
„Ja nemam mogućnosti da vozim moju kćerku u školu. Kad imam vremena ja je vozim, ali kad nemam nema ko da je vozi. Evo danas ona nije bila u školi. Ja je povezem dva dana, a ostalim danima ne ide u školu.Zato bih volio da što prije počene prevoz“.
Aslan kaže da ni on kao ni mnogi drugi roditelji ne mogu sami da plate taksi prevoz za svoju djecu, a u gradskom autobusu nije bezbjedno da ih ostave bez pratnje.
„Žao mi je što druga djeca ne idu u školu. Što ostaju kući jer njihovi roditelji nemaju mogućnosti da ih šalju u školu. Nemaju novca da plate prevoz svaki dan“.
Često se dešava, kaže Aslan, da zbog posla ne može da stigne da nakon časova odveze kćerku kući, pa ga ona sama čeka ispred škole.
„Ja kad vodim Fatmiru u školu ona mene čeka po pola sata ili sat vremena. Zbog toga što sam ja zauzet, radim fizičke poslove da bih hranio ostale članove porodice. Ja bih volio da je drugačije. Ali ne radim nigdje pa moram da radim fizički i nijesam u stanju da dođem u školu na vrijeme kada treba“.
Ovakva situacija sa prevozom, strahuje Aslan, negativno će se odraziti na uspjeh u školi.
„Ja ne znam da li će djeca da ponavljaju ove godine što ne idu redovno u školu. Hoće li dobiti ocjene. Šta će biti sa djecom ja ne mogu da znam“.
Kao roditelj svjestan je značaja obrazovanja i redovnog pohađanja škole pogotovo kada su u pitanju romska i egipćanska djeca.
Obrazovanje je pretrpjelo ogromne promjene usled izbijanja epidemije korona virusa. Od tada počinju problemi i neprilike u redovnom odvijanju procesa. Neredovan odlazak u školu, kako nam je ispričao naš sagovornik, teško pada i djeci.
„Prevoz je bio prošle godine, ali u ovoj 2020 nije redovan. Valjda nijesu mogli da organizuju zbog korone. Meni je žao što moja kćerka ne ide svaki dan u školu. Meni se nekad desi da kćerka plače kući zato što ne može da ide u školu. Ja bih volio da ide svaki dan. Svi u školi znaju kakav je učenik. Da je dobro i vaspitano dijete“.
Da djevojčica Fatmira nije usamljen primjer pokazuje nam i porodica Ismaila Šote iz neformalnog naselja kod Gradske deponije u Podgorici. Ni njegova kćerka ne može redovno da ide u školu zbog neorganizovanog prevoza. Kao i u prethodnom slučaju i ona pohađa osnovnu školu „Oktoih“. Osim prevoza za ovu porodicu izazov predstavlja i nedostatak električne energije, što onemogućava praćenje online nastave. Šota kao i mnogi roditelji nema prave informacije o početku organizovanog prevoza učenika.
Ismail Šota, roditelj (fotografija: Enis Eminović)
„Niko ne zna da kaže kada će prevoz početi. Razgovarao sam sa učiteljicom. Ni ona ne zna. Trenutno za više škola nema prevoza. Kod kuće nemamo uslova za praćenje nastave. Nemamo struju pa kćerka ne može da prati ni nastavu preko interneta. Ponekad je ja povedem u školu. Brat mi ima auto pa od njega pozajmim“, priča za RomaNet Ismail.
Porodica Alberine Hoti koju su novinari našeg portala posjetili, takođe nam je potvrdila isto što i prethodni sagovornici. Ni njihovo dijete ne ide redovno u školu.
,,Naravno da je teško bez prevoza. Vodi ih suprug, ali se dešava dosta puta da mi dijete izostaje sa nastave. Mog supruga ujutro zovu na posao i onda iz tih razloga nijesam u mogućnosti da odvedem dijete u školu. Pogotovo sada kada nemam prevoz. Moje dijete dobro uči i bude mi krivo kad mora da izostaje sa nastave”, priča nam Alberina.
U potrazi za informacijom zbog čega nema prevoza i kad će biti organizovan, obratili smo se Ministarstvu prosvjete i osnovnoj školi „Savo Pejanović“ u Podgorici koji nam nijesu odgovorili na naša pitanja.
Da problem prevoza postoji i da je nezaodovoljstvo roditelja i učenika veliko, potvrdila nam je i koordinatorka ženske RAE mreže Prva iz Podgorice Šejla Pepić, koja nam je prenijela njena iskustva sa terena.
Šejla Pepić, aktivistkinja ženske RAE mreže Prva (fotografija: Enis Eminović)
„Od kada je počela školska godina, djeca su skroz isključena iz školskog sistema. Preko 90 odsto roditelja i djece mi se obratilo sa pitanjima što da rade, kada će početi prevoz i kako će uopšte nadoknaditi ovaj period koji su propustili“.
Ona je dodala i to da se postavlja pitanje kako će djeca uopšte biti ocjenjivana i da li uopšte ima osnova za to s obzirom da od početka školske godine nijesu uopšte pohađala nastavu.
„Važno je istaći i to da roditelji učenika nijesu u mogućnosti da plaćaju prevoz svojoj djeci. To je veliki problem. Iako se prethodnih godina radilo na suzbijanju predrasuda i diskriminacije prema romskoj djeci, ona trenutno nijesu uključena u obrazovni proces koji bi trebao da bude obavezan“.
Pepićeva se nada da će problem prevoza uskoro biti riješen i da će neko od nadležnih dati odgovor na pitanje koje muči i roditelje i djecu kako bi se obrazovanje nastavilo.
Logotip Obudsmana
Duška Šljivančanin, Iz kancelarije Ombudsmana nam je saopštila da je ova institucija pokrenula postupak utvrđivanja povrede prava djeteta u konkretnom slučaju i da će u zavisnosti od radnji i mjera koje državni organi preduzimaju ili ne preduzimaju donijeti mišljenje sa eventualnim preporukama u cilju prevazilaženja aktuelne situacije. A sve u cilju obezbjeđivanja uslova za dostupnost obrazovanja za svu djecu.
Prevoz za romske učenike u sedam gradskih škola u Podgorici i ranijih godina je na početku škole bio
problematičan. Ukoliko se problem sa prevozom uskoro ne riješi mogu se očekivati negativne posljedice u pogledu obrazovnih postignuća romskih učenika, ali i u procesu njihove socijalne inkluzije. Osnovno obrazovanje je po zakonu obavezno za sve. Trenutna situacija pokazuje da institucije sistema ne obezbjeđuju osnovne preduslove da bi se zakon poštovao i obrazovanje omogućilo svakom djetetu.
Nevenka Kapičić, projekt koordinatorka u NVO „Koračajte sa nama – Phiren amenca“ za naš portal kaže da je ova organizacija u neprekidnoj komunikaciji sa školama na teritoriji Podgorice još od septembra.
„Pratimo početak školske godine i izostanak prevoza đaka romske i egipćanske zajednice, koji je uporni dugogodišnji problem. Dobili smo potvrdu od pet podgoričkih osnovnih škola da prevoz nije počeo i da već četiri sedmice za redom upisani đaci romske i egipćanske zajednice uopšte ne dolaze na nastavu. U pitanju su škole ,,Oktoih”, ,,Savo Pejanović”, ,,21.maj”, ,,Vladimir Nazor” i ,,Marko Miljanov”“, kazala je Kapičićeva.
Nevenka Kapičić, projekt koordinatorka NVO Phiren Amenca (Fotografija: Enis Eminović)
Jedini vid nastave koji đaci imaju je, kaže ona, povremeno slanje nastavnih listića putem saradnika za socijalnu inkluziju, što je nedovoljno i neprihvatljivo.
„Ujedno smo u saznanju da je u školama počela i provjera znanja, a đaci iz romske i egipćanske zajednice još nisu ni počeli da pohađaju nastavu. Na osnovu čega treba valorizovati znanje njihovo, kada se država nije potrudila da obezbijedi uslove da uopšte i steknu znanje?“, pita Kapičićeva i dodaje da škola ,,Oktoih” čak nema ni dodijeljenog saradnika za socijalnu inkluziju koji bi značajan doprinos dao u ovoj situaciji.
„Iako su upit slali Ministarstvu prosvjete, pa ni tim putem ne mogu ostvariti neku saradnju sa učenicima koji ne dolaze“, zaključuje ona.
Tekst je izrađen u okviru projekta “KURS – kovid u romskim sredinama”, podržan od strane BIRN-a, kroz Emergency Content Fund program.