SJEĆANJE NA HOLOKOAUST
1-min

Mensur Haliti na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust: Put naprijed iz „Ne ponovilo se“

Ako ne iskoristimo uspomene na prošlost da unaprijedimo svoje živote opet ćemo pasti kao žrtve oportunista (neko ko koristi priliku) i neodgovornih političara koji koriste naša sjećanja da profitiraju na međunarodnom nivou, dok naš narod ostavljaju da živi u poniženju i u nasilju nacionalnih većina kod kuće

Danas na 27. januar obilježava se Međunarodni dan sjećanja na Holokaust, čovječanstvo će odati počast milionima ljudi koji su ubijeni u Evropi pod nacističkim režimom.

Komemoracije su potrebne da bismo razumijeli demone ljudske prirode i da bismo shvatili za šta smo „sposobni“ i kako „dobri ljudi“ mogu ponekad da doprinesu masovnim ubistvima, predajući svoj moral grupi na vlasti.

Posebno za Rome, komemoracije su neophodne kako bi podsjetili širu javnost na Holokaust Roma. Prečesto istrebljenje romske populacije tokom Drugog svjetskog rata ostaje van školskog kurikuluma i istoriografije nacističkog genocida, ali nije dovoljno da budete prisutni na komemoracijama i da održite govore. Mi, Romi, moramo da postavimo sebi kritično pitanjem: kako mi možemo da spriječimo da se istorija ponovi u odnosu na Rome?

Vlade koriste komemoracije da pokažu empatiju prema mrtvima, ali zaborave na žive. Otkako su Ujedinjene nacije 1948. godine usvojile Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, romska imovina, zaposlenost, ustavna i ljudska prava nijesu zaštićena ili poštovana u evropskim društvima. Za jedan dan komemoracije, 366 dana ponižavanja, maltretiranja, nasilja i ubistava Roma širom Evrope. Za izgradnju spomen-obelježja postoje hiljade razaranja romskih domova u evropskim zemljama.

Moramo uspostaviti vezu između prošlih događaja i današnje situacije: antiromsko nasilje se legitimira preko ekstremno desnih stranaka – Jobbik u Mađarskoj, Ataka u Bugarskoj – koje su demokratski izabrane. Koje su zemlje do sada prepoznale holokaust Roma? Mađarska, Poljska, Slovačka i Ukrajina.

Da li treba da prihvatimo da zemlje poput Mađarske i Slovačke ukrašavaju svoju reputaciju progresivnim izjavama na međunarodnom nivou kada praktikuju segregaciju romske djece u školi i prisilnu sterilizaciju Romkinja kod kuće? Da li treba da prihvatimo da Njemačka Vlada bude domaćin desetina komemoracija za holokaust, kada šalju desetine hiljada Roma na Kosovo, gdje će se suočavati sa diskriminacijom i prijetnjama, a da ne mogu da potraže policijsku zaštitu?

Ovo je samo malo primjera koji ilustruju kako se istorija ponavlja u odnosu na Rome i kako samo sjećanje i obrazovanje u Holokaustu imaju ograničenja. Studija koju je sprovela njemačka Savezna jedinica o anti-diskriminaciji otkrila je da, iako većina Njemaca zna za holokaust Roma, svaki treći Njemac smatra da Njemačka ne snosi nikakvu posebnu odgovornost prema istrebljenju Sinta i Roma od strane nacista i njihovih saveznika tokom Drugog svetskog rata…

Šta da se uradi?

Moramo se suočiti sa brutalnom činjenicom da se naše sećanje koristi protiv nas. Ne smijemo se prevariti u ovoj ulozi. Priznavanje romskog holokausta mora biti povezano sa stvarnim napretkom Roma. Nećemo zaustaviti nacionalne Vlade da naša sjećanja koriste u svoje svrhe.

Ali, zauzvrat Mi moramo pokazati kolektivnu agenciju i transformirati sjećanje na naše ljude u stvarne promjene za našu zajednicu. Moramo imati kritički pristup holokaustu. Trebali bismo pomoći javnim institucijama da dovedu u pitanje njihove pojmove o napretku i izmjerimo koliko su daleko stigli od usvajanja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.

Moramo osporiti njihovu dvostruku posvjećenost demokratskim idealima i nedemokratskim praksama i njihovim perverznim težnjama da uvedu i zadrže inkluzivne ekonomske i političke institucije, politike i prakse. Moramo provjeriti kakav napredak postižemo u priznavanju holokausta Roma.

Prošle godine, na primjer, Evropski parlament donjeo je rezoluciju kojom poziva na priznanje 2. avgusta kao međunarodnog dana romskog holokausta. To je nešto što moramo da učinimo za evropsku javnost i za Rome, koji zaslužuju da znaju o njihovoj istoriji da bi bolje razumjeli svoje adašnjost i informisali o svojoj budućnosti.

Moramo promeniti narativ o romskom genocidu: ako smo još uvijek tu da svjedočimo, to je zato što smo se opirali prije, tokom i nakon holokausta. To se u velikoj mjeri kultivira u tradicionalnoj istoriografiji, gdje se Romi predstavljaju kao žrtve.

Ko se sjeća da su 16. maja 1944. godine zatvoreni Romi uzvratili u borbi protiv nacista u logoru Auschvitz Birkenau? Nakon vjekova potlačenosti, nasilja, ropstva i masovnog istrebljenja, još uvek smo ovdje, najupornija i kreativna manjina u Evropi. Konačno, da bismo zajedno uspjeli, pogotovo što nikada nijesmo bili nezavisni građani naše suverene države, moramo se beskompromisno boriti za svoje nezavisno „stanje uma“.

Moramo da vidimo sebe kao posebnu i moćnu kulturu, umesto na privremenu, inferiornu subkulturu koja zavisi od drugih. Moramo da prigrlimo i ojačamo svoju jedinstvenost, ponosnu prošlost i svoje pravo da razvijamo nezavistan sistem vjerovanja koji će se baviti našim različitim potrebama i željama.

Sjećanje na holokaust treba da bude prisutno u našim umovima u svakom trenutku našeg života. Sjećanje na holokaust trebalo bi da oblikuje kako vidimo sebe u društvu, ko je ili šta je naš neprijatelj, ko su nam prijatelji, sa kojima smo spremni da formiramo koalicije, kako glasamo i kako da vodimo svoj život u budućnosti.

Ako ne iskoristimo uspomene na prošlost da unaprijedimo svoje živote opet ćemo pasti kao žrtve oportunista (neko ko koristi priliku) i neodgovornih političara koji koriste naša sjećanja da profitiraju na međunarodnom nivou, dok naš narod ostavljaju da živi u poniženju i u nasilju nacionalnih većina kod kuće.

 

Mensur Haliti je viši program menadžer u Kancelariji za romske inicijative u Fondaciji za otvoreno društvo, fokusirajući se na razvoj građanskog i političkog liderstva.

 

Tekst na engleskom pročitajte na: romea-cz

Preveo sa engleskog: Serđan Baftijari

 

 

 

 

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *