,,Za mlade je putovanje dio edukacije, za stare dio iskustva” ovaj citat je možda tačan ali ja se baš ne bih složila sa njim. Moje putovanje na jedno veoma tragično mjesto nije bilo samo edukativno, već je bilo iskustvo koje ću pamtiti dok sam živa. Sjećaću ga se što po ružnim, što po lijepim dešavanjima.

Sa grupom veoma zanimljivih i divnih ljudi uputila sam se na destinaciju koja je svima poznata pod nazivom Jasenovac. To ime je postalo sinonim za tugu, bol, strah…A onda me svi pitaju ,,zašto ste otišli na takvo mjesto?” , otišli smo kako bismo saznali istinu. Istina je pojam oko kojeg su se antički grčki filozofi raspravljali godinama i na kraju zaključili da na istini počiva cio svijet.

A istina o ovom mjestu je bolna. Tokom cijelog puta, dok smo bili u autobusu svi smo bili veseli i srećni, nismo imali predstavu šta će nas dočekati kada stignemo. Neko je pjevao, neko je spavao, neko je uživao u razgovoru.

Nakon što smo kročili na tlo gdje se nalazio monstruozni logor, nastala je potpuna  tišina. Sava je tekla, grijalo je sunce, poslednji tragovi snijega su se topili a pred našim očima se uzdizao spomenik namijenjen stradalim žrtvama rata. Prije nego što smo otišli da vidimo spomenik izbliza ušli smo u muzej koji je takođe bio namijenjen stradalima. Po ulasku, odjednom, iznad naših glava su počela da se pojavljuju imena. Imena nedužnih ljudi koji su doživjeli pakao na zemlji.

Šetali smo muzejem a meni su se u mašti počeli pojavljivati likovi ljudi, osjećala sam kao da su oni i dalje tu, kao da i dalje traže i mole za pomoć. Vidjeli smo pisma, pribor stradalih, bojanke djece koje su tada svoje neobjašnjene emocije prebecali na papir i tako bježali od realnosti. Pismo dječaka koji je samo htio opet da vidi svoju majku.

Kada smo izašli uputili smo se ka mjestu gdje se nalazio logor ali nas je dočekala livada prekrivena snijegom. Dok smo šetali i slušali riječi koje su nas vodile do istine skrenula sam pogled na rijeku Savu i na voz koji se tamo nalazio. Sam pogled na to je ispred mene stvorio sliku bespomoćnih majki koje izlaze iz voza sa svojom djecom, a Sava je tekla kao njihove suze, kao da je bila ispunjena njihovim suzama i kricima.

Nakon što sam shvatila da šetam po putu na kome je ubijeno na hiljade ljudi i da gledam u poljanu gdje se nekada nalazio logor smrti, patnje i očaja, osjetila sam se razočarano, povrijeđeno i zbunjeno. Kako je neko mogao da nevinom djetetu oduzme zivot, kako je neko mogao da čovjeka ubije pred očima njegovih najvoljenijih.

Zamišljala sam zidine logora i kao da sam čula riječi njemačkih nacističkih generala koji pitaju ustaše kako ovo mogu da rade, kako mogu ovo nositi na duši. Niko ne može znati šta se sve dešavalo na ovim prostorima. Na najsurovijoj teritoriji Evrope, na krvavom Balkanu.

Nakon Jasenovca smo otišli do Donje Gradine koja je jedno veliko groblje. Posjetili smo groblje gdje su sahranjivana djeca i odrasli. Vidjeli smo čak i kazan koji je služio za kremiranje i kuvanje zatvorenika.

Ispod nas su ležala tijela jadnika i mučenika koji svoju sudbinu nijesu mogli da preokrenu. Vidjeli smo mjesta gdje su na hiljade djece otišla u vječiti san i ukrcala se u voz koji ih ovaj put nije odveo u nešto što se može smatrati paklom. Odveo ih je na bolje mjesto..

Vidjela sam dosta, očekivala još brutalnije u muzeju ali mi je mašta pomogla da samo na tren osjetim, čujem i vidim istinu. Zahvalna sam svima sa puta, pogotovo onima koji su nam ga obezbjedili.