Situacija Romkinja je raznolika na nivou zemlje i regiona. Važno je razumjeti kolektivna iskustva, ali i priznati razlike i prilagoditi rješenja specifičnim kontekstima. Možda postoje razlike u mišljenjima o tome kako treba rješavati pitanja apatridije i kako treba poboljšati položaj Romkinja, ali zajednički rad na pronalaženju zajedničkih rješenja i kapaciteta jača pokret za pravdu i jednakost.
Razlog današnjeg razgovora je odsustvo glasova Romkinja u političkim debatama o apatridiji i pravnom identitetu. Važno je razgovarati o rješavanju ovog jaza, koji ilustruje šire izazove sa kojima se Romkinje suočavaju u pristupu političkim procesima i moći. Ipak, Romkinje se decenijama organizuju i mobilišu na lokalnom, nacionalnom i regionalnom nivou. Pozivamo da se njihova stručnost čuje, prizna i vrednuje u naporima za rješavanje problema apatridije u Evropi.
Sada je već vidljivo i jasno da je diskriminacija osnovni uzrok apatridije širom svijeta. U Evropi, zbog sukcesije države, raseljavanja, složenih sistema registracije građana i duboko ukorijenjenog anticiganizma, mnogi Romi ostaju bez dokumentacije o građanskom statusu i bore se da ostvare svoje državljanstvo. ENS i njeni članovi na Zapadnom Balkanu i Ukrajini istraživali su kako, kada se kombinuju tehničke pravne barijere i anticiganizam, administrativnim sistemima postaje gotovo nemoguće upravljati, čime se pojačava rizik od apatridije. Bez identifikacionih dokumenata koji dokazuju nečije državljanstvo, mnogi Romi se suočavaju sa poteškoćama u pristupu drugim osnovnim pravima, kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita, zapošljavanje i stanovanje.
Ono što je manje dobro shvaćeno je kako Romkinje doživljavaju ova pitanja. Nedavni pozivi za intersekcionalnim pristupom apatridiji treba da se uvaže, ukoliko želimo da zaista razumijemo i pronađemo praktična i trajna rješenja za rizik od apatridije koja rade za sve. Moramo pažljivije ispitati međusobno povezane oblike diskriminacije i dinamiku strukturalne moći koja oblikuje živote Romkinja u opasnosti od apatridije. To znači postavljanje pitanja ostalima o tome kako pol, rasa, klasa i drugi faktori privileguju neke i isključuju druge i direktno i indirektno utiču na njihov pristup pravnom identitetu i pravima državljanstva. Tvrdimo da se to ne može efikasno uraditi sve dok Romkinje ne budu dio debate.
Identifikovane su tri ključne oblasti kojima je potrebno posvetiti više pažnje, a to su socio-ekonomska prava, registracija rođenja i roditeljska prava i nasilje nad ženama i djevojčicama.
- Socio-ekonomska prava
Prava vezana za državljanstvo su prava koja omogućavaju, olakšavaju pristup obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, stanovanju, zapošljavanju i drugim uslugama. Za Romkinje rodna diskriminacija i društvene norme stvaraju dodatne prepreke za ostvarivanje ovih prava. Patrijarhalne norme znače da se žene suočavaju sa posebno visokim teretom ispunjavanja osnovnih potreba svojih porodica i zajednica. Nedostatak građanskog statusa može spriječiti pristup socijalnoj sigurnosti i uslugama. Anticiganizam podstiče i jača nepovjerenje i sprečava pribjegavanje pravdi. Često su muškarci u porodici ti koji rade neformalno, ostavljajući ženama malo ekonomske nezavisnosti i mogućnosti djelovanja. Nedostatak ekonomskih sredstava takođe može spriječiti pristup pravnim ljekovima za rješavanje pitanja državljanstva, jer takse za postupke ili pravnu pomoć mogu biti previsoke. Pristup potrebnom znanju za ostvarivanje prava takođe može biti ograničen zbog nedostatka pristupa formalnom obrazovanju i niskog nivoa pismenosti (što nesrazmjerno utiče na žene i devojčice i ponekad je povezano sa nedostatkom dokumenata). Na ovaj način se ukrštaju i pojačavaju različiti oblici marginalizacije i diskriminacije. Uticaj svega gore navedenog na osobe bez državljanstva je dodatno naglašen pandemijom COVID-19.
Kroz našu saradnju, podijelili smo i pozitivne i negativne narrative, koji proizilaze iz ovih izazova. Doznali smo da u jednom malom selu na jugu Albanije oko 20 žena i djece koji žive bez građanskog statusa i dokaza o državljanstvu, ne mogu da riješe svoj pravni status zbog složene procedure koja bi bila neophodna. Oni nemaju pristup socio-ekonomskim pravima, a od pandemije, njihov jedini izvor prihoda kroz neformalni rad preko granice takođe je zatvoren zbog ograničenja putovanja.
Ali postoje i narativi o snazi i otpornosti, koji se takođe moraju čuti u ovim debatama. Tokom pandemije, aktivisti zajednice, među kojima su mnoge žene, bili su na prvoj liniji kada su javne službe bile zatvorene ili smanjene, osiguravajući da ljekovi stignu do onih kojima su bili potrebni, pomažući u školovanju kod kuće, podržavajući one koji su izgubili svoja primanja, sve na dobrovoljnoj osnovi i povrh suočavanja sa nesrazmjernim teretom brige u sopstvenim porodicama. Njihove mreže i akcije su neophodne u krizi i treba ih bolje prepoznati i obezbijediti resurse.
- Upis rođenja i roditeljsko pravo
Većina evropskih zemalja ne vrši direktnu diskriminaciju u svojim zakonima o državljanstvu, ali diskriminacija u načinu na koji se zakon primjenjuje u praksi znači da se mnoge Romkinje suočavaju sa preprekama u pristupu registraciji rođenja za svoju djecu. U nekim slučajevima, majke koje nemaju dokumentaciju i same ne mogu da prijave rođenje dok se ne riješi njihov građanski status, što može potrajati mjesecima ili čak godinama. Isključenje žena iz reproduktivne zdravstvene zaštite zbog apatridije, nedostatka zdravstvenog osiguranja i/ili diskriminacije može otežati registraciju rođenja. Ako su djeca rođena kod kuće, registracija rođenja može biti složenija i opterećujuća. Čuli smo kako neke žene pozajmljuju zdravstvenu knjižicu od prijateljice ili rođaka da bi pristupile bolnici radi porođaja, što dovodi do toga da se beba upisuje pod imenom na knjižici i tako stvara složene pravne probleme za majku i dijete. Pored toga, žene bez državljanstva ili bez dokumenata koje žive van svoje matične zemlje, ne mogu se osloniti na svoj konzulat ili ambasadu da dokumentuju ili registruju rođenje, ako ih ne priznaju kao državljanke.
Čuli smo za Anisu, koja je sa osam godina puna nade i snova za budućnost. Ali ona je neprijavljena i rizikuje da ostane bez državljanstva, jer njena majka Albanka, koja nije bila u mogućnosti da plati njegu koju je primila, pobjegla iz grčke bolnice u kojoj se porodila bez ikakve dokumentacije. Sada se plaši da se obrati nadležnima da registruje Anisu, kao i da nema finansijskih sredstava i pravnog znanja da riješi svoj status državljanstva.
Čuli smo i za slučajeve nezakonitog odvajanja romske djece od majki. Bez pravnog identiteta, sredstava ili pravnog zastupanja, Romkinje bez državljanstva mogu se suočiti sa ozbiljnim preprekama u ostvarivanju svojih roditeljskih prava i (ponovnom) traženju starateljstva nad svojom djecom. Strah od odvajanja od svoje djece takođe pogoršava nepovjerenje u vlasti i može spriječiti traženje pomoći za rješavanje apatridije ili pristup drugim uslugama podrške. Čuli smo za Zenepe, koja je rođena u Grčkoj, ali se kao dijete preselila u Albaniju bez oca i o njoj se brinula njena baka. Nikada nije bila registrovana. Kada se kasnije neformalno udala (zbog nepostojanja građanskog statusa) i rodila sina, suprugovi roditelji su upisani kao zakonski staratelji djeteta. Kada se Zenepe razvela, bila je odvojena od sina i ostala je bez sredstava da traži starateljstvo ili svoj građanski status ili prava na državljanstvo.
3. Nasilje nad ženama i djevojčicama
Veza između apatridije i nasilja nad ženama i djevojčicama se slabo razumije. Postoji hitna potreba za većim fokusom i pažnjom na to kako različiti oblici diskriminacije mogu da pogoršaju rizik da Romkinje bez državljanstva dožive rodno zasnovano nasilje. Važno je razmotriti potencijalne emocionalne i psihološke štete povezane sa uskraćivanjem prava ženama na identitet i osjećaj pripadnosti, kao i rizike da bi počinioci zlostavljanja mogli da iskoriste nedostatak dokumentacije kod žena kao vid kontrole ili prinude. Nedostatak ekonomske nezavisnosti, ograničen pristup informacijama, jezičkim i pismenim barijerama, kao i isključenost iz službi socijalnog osiguranja smanjuju aktivaciju i izbor žena, a kada se kombinuju sa anticiganizmom, mogu podstaći nepovjerenje i spriječiti žene da pobjegnu od nasilja, traže pomoć ili pristupe pravdi.
Ako žene traže pomoć, stereotipni i diskriminatorni stavovi organa vlasti i pružalaca usluga mogu uticati na podršku koju dobijaju. Romkinje koje su aktivne na lokalnom nivou i na nivou politike suočene su sa teškim i osjetljivim pitanjima. Mi tvrdimo da je za posao koji troši energiju potrebna bolja podrška. S jedne strane, oni su u svakodnevnom kontaktu sa članovima zajednice objašnjavajući i pokušavajući da pronađu rješenja za probleme. S druge strane, deluju kao most za kreatore politike, advokate i organizacije civilnog društva koji raspravljaju o važnim pitanjima, dok istovremeno zauzimaju prostor, zalažu se za ravnopravno učešće i pokušavaju da se bore protiv anticiganizma. Lično i profesionalno se preklapaju. Kao što je gore navedeno u vezi sa pandemijom COVID-19, njihove (uglavnom dobrovoljne) akcije su neophodne u krizi.
Situacija Romkinja je raznolika na nivou zemlje i regiona. Važno je razumjeti kolektivna iskustva, ali i priznati razlike i prilagoditi rješenja specifičnim kontekstima. Možda postoje razlike u mišljenjima o tome kako treba rješavati pitanja apatridije i kako treba poboljšati položaj Romkinja, ali zajednički rad na pronalaženju zajedničkih rješenja i kapaciteta jača naš pokret za pravdu i jednakost.
Ovaj blog se prvi put pojavio u Blogu kritičnih studija o apatridiji sa Univerziteta u Melburnu.