Da li je obrazovanje zaista jednako za sve? Priča počinje na Žabljaku, prije četiri godine, kada se Željka Vojinović, majka Luke Vojinovića, tada učenika devetog razreda Osnovne škole „Dušan Obradović“ obratila Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) kako bi se obezbijedilo da on nesmetano upiše Srednju mješovitu školu „17. septembar“, jedinu u njegovom gradu, naredne školske godine. Luka će uskoro završiti i srednju školu, ali u nju, ni nakon četiri godine, i dalje ne može ući dostojanstveno.
Udruženje je tada uputilo Inicijativu za poštovanje standarda pristupačnosti Ministarstvu prosvjete, na čijem je čelu bio ministar Damir Šehović. Nakon što Ministarstvo nije ni posle više obraćanja reagovalo, predmet je proslijeđen na dalje postupanje Zaštitniku ljudskih prava i sloboda. Iz ove institucije krajem 2018. donijeli su preporuke u kojima se, između ostalog, navodi to da škola bez odlaganja omogući nesmetan pristup i kretanje osobama s invaliditetom u skladu s propisima o uređivanju prostora. Preporuke ni danas nijesu ispoštovane.
Iz Institucije Zaštitnika „smatraju nedopustivim to što ova preporuka i dalje nije ispoštovana, zbog čega ovaj predmet navodimo kao primjer negativne prakse kada god se govori o (ne)pristupačnosti objekata u javnoj upotrebi osobama sa invaliditetom“. Dodaju da ih posebno zabrinjava što je u pitanju prepreka ostvarivanju prava na obrazovanje.
Željka Vojinović, prisjećajući se tog perioda, kaže da su se prije kontaktiranja UMHCG obraćali Ministarstvu prosvjete, direktorima osnovne škole i srednje škole, teda se sve završavalo na obećanjima i nezainteresovanosti, i da je na početku sve izgledalo užasno teško.
Iz škola su im predlagali da Luka pohađa nastavu onlajn, priča majka.
„Što se tiče zaposlenih, đaka i roditelja svi su nekako bili po strani. U razgovoru sa nama su nas podržavali. Čak smo doživjeli da su tri roditelja napisala zahtjev i predala ga direktoru srednje škole da bi se zahtjev proslijedio u Ministarstvo prosvjete gdje su tražili da njihova djeca ne mogu biti stalno u jednoj učionici na donjem spratu već da je potrebno da mijenjaju učionice i da oni ne mogu više „ispaštati“ zbog Luke. Međutim, od dvadeset roditelja tog odjeljenja, koliko znam, tri su potpisala taj zahtjev“ – dodaje Vojinović.
Jedna od inicijativa koju je UMHCG uputilo odnosila se na omogućavanje pohađanja srednje škole. Međutim, nereagovanje pomenute školje je pratio odgovor da srednje obrazovanje nije obavezno.
Nakon tri godine i neriješenog pitanja UMHCG je u ime Vojinovića potražilo komentar od aktuelnog Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta. Iz pomenutog Ministarstva su saopštili da su u saradnji s pomenutom školom obezbijedili asistenta u nastavi, a takođe je donesena odluka da se nastava organizuje u prizemlju, s obzirom na strukturu objekta.
Nepristupačna škola nije samo Lukina realnost. S njom se suočavaju učenici još najmanje 22 srednje škole u Crnoj Gori koje je UMHCG obišlo tokom 2019, a koje nijesu ispunjavale standarde pristupačnosti. Od ukupno 23 škole koje su obuhvaćene monitoringom, samo jedna je bila djelimično pristupačna, dok se u čak 10 škola nije moglo ni ući, jer imaju samo stepenice na ulazu.
S druge strane Luka, sada već učenik srednje škole, kaže da mu je period osnovne škole bio lijep i zanimljiv, a da su se drugarstva iz osnovne škole nastavila i u srednjoj školi.
„Imao sam odlične drugove sa kojima sam se znao još iz vrtića. Što se tiče nastavnog osoblja, najviše mi je pomagao domar u školi, ali i svi ostali su bili korektni. “, prisjeća se Luka.
Njegova majka Željka smatra da je ova situacija uticala kako na Luku tako i na njihovu porodicu:
„Luka je nastavio školovanje uz našu veliku upornost i borbu… Tek kad smo zaprijetili medijima, štrajkom sa Lukom ispred stepenica škole i uključili UMHCG i Luki je obezbijeđena učionica na donjem spratu, jer nije bilo mogućnosti da se uradi lift, mada nam je iz Ministarstva prosvjete bilo obećano da se radi lift preko ljetnjeg raspusta, čak su dolazili i inženjeri iz ministarstva i, koliko znam, urađen je i idejni projekat. Odjednom nikom ništa. Bezbroj puta sam zvala u ministarstvo prosvjete ali se nisu javljali ili su prebacivali loptu“, objašnjava Vojinović
Na pitanje kakvi su planovi da se svakom djetetu s invaliditetom omogući kvalitetno inkluzivno obrazovanje u sredini u kojoj živi, a što propisuje i Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta su se pozvali na Strategiju inkluzivnog obrazovanja i naveli da ona predstavlja pravce razvoja u ovoj oblasti za period 2019-2025, a da Ministarstvo postupa prema aktivnostima predviđenim Akcionim planom. Iz Ministarstva dalje smatraju da je za sve škole po pitanju pristupačnosti urađena analiza, i da su škole u obavezi da urade sopstvene akcione planove za rješavanje elemenata pristupačnosti.
Iz kancelarije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda navode da su u protekloj godini imali jedan slučaj diskriminacije u oblasti obrazovanja po osnovu invaliditeta kao ličnog svojstva.
Iako je obaveza pristupačnosti objekata u javnoj upotrebi propisana još 2008. Zakonom o planiranju i izgradnji, ostaje samo još jedno slovo na papiru. Od donošenja Zakona prošlo je više od 13 godina. Dovoljno da neko završi (obavezno) osnovno i („manje obavezno“) srednje školovanje. Ako je u školu mogao ući.
Pripremila: Anđela Miličić
Akava artiklo ćerdilo ko rami e projekteso PRIME (Profesionalno, odgovoRno thaj Inkluzivno Mediumora) savo si finansijsko dumo del e Evropaći unija thaj kotor kofinansirisardo si katar o Ministeriumo putarde upravako, digitalno amalipe thaj medie Crna Gorako. Gindipe dende an kava artiklo isključivo si odgovornost PRIME redakcijako thaj ni mothon nužno gindipe e donatorengo.