Đurđevdan, ili Ederlezi, ranije se u romskoj zajednici dočekivao uz veliko nestrpljenje i iščekivanje. Međutim, posljednjih godina sve manje Roma proslavlja ovaj praznik, zbog približavanja Islamu a prethodnog poistovjećivanja romskog Ederlezija sa pravoslavnim Đurđevdanom.
Vesna Delić, antropološkinja, pojašnjava za Romanet porijeklo Ederlezija – tradicionalnog praznika, koji pada 6. maja po gregorijanskom, a 23. aprila po julijanskom kalendaru.
,,Njime se obilježava kraj zime i početak ljeta. Proslavlja se u prirodi, u zelenilu, u blizini vode“, govori Delić.
Vesna Delić, antropološkinja, Foto: privatna arhiva
Naglašava da postoje različite teorije o porijeklu praznika, pri čemu se on prema različitim mišljenjima pripisuje kulturama Mesopotamije i Anadolije ili preislamskoj, centralnoazijskoj, turskoj kulturi.
,,Još od davnina, Ederlezi je bio jedan od najznačajnijih praznika u romskoj kulturi, što se direktno može dovesti u vezu sa smjenom godišnjih doba“ kaže Delić, i dodaje da se samim dolaskom ljeta ili proljeća nagovještavao novi životni ciklus koji će donijeti berićet, zdravlje i uspjeh.
Ritualne radnje prate i ovaj praznik pa se tako odlazi na vodu i u njoj se kupa, bere se cvijeće, čiste se prostorije i kolje se kurban ovca.
,,S obzirom na to, ali i na činjenicu da postoji znatan broj romskih grupa kojima je egzistencija zavisila od prirodnih uslova zbog nomadskog ili polunomadskog načina života, Ederlezi je dugo vremena bio jedan od najvažnijih romskih praznika, pa je vremenom postao i jedan od identifikatora romskog identiteta“, objašnjava Delić za Romanet.
Ederlezi ili Đurđevdan – kako je došlo do poistovjećivanja?
Iako se često koriste kao sinonimi, Ederlezi i Đurđevdan nijesu isto. Kako Ederlezi pada 6. maja jednako kao i Đurđevdan, došlo je do poistovjećivanja zbog želje Roma da se prilagode i uklope u većinsku društvenu zajednicu.
Vesna Delić kaže da je upravo to razlog zašto se uglavnom prihvatio pravoslavni termin – Đurđevdan, a izgubio termin Ederlezi, koji se danas najčešće čuje u romskim tradicionalnim pjesmama, medijima i u sedmoj umjetnosti.
Nije jedino datum ono što je približilo Ederlezi i Đurđevdan, slični su i rituali proslavljanja pravoslavnog i romskog praznika – izlazak u prirodu, branje bilja, klanje jagnjadi. Tako je zbog sličnosti došlo do mišljenja da Romi slave Đurđevdan.
,,To je kasnije dovelo do toga da neke romske grupe odbace ovaj tradicionalni praznik“, poručuje Delić.
Denis Galushi, novinar RTV Kosova, u svojoj kolumni ističe kako zbog nepreciznog porijekla praznika ,,Ederlezi nije ničiji praznik“.
Denis Galushi, novinar RTV Kosova, Foto: privatna arhiva
,,Dakle, imamo različite poglede. Neko ga smatra vjerskim praznikom, neko nacionalnim, neko ni prvim ni drugim“, piše Galushi.
U istoj kolumni pojašnjava da ako se čovjek raduje dolasku proljeća – Ederlezi, onda zahvaljuje onome ko ga je donio, odnosno Gospodaru svome. To se obično nije dešavalo ranije, jer su ljudi vjerovali u mnoge bogove, ili politeizam, a ne monoteizam.
,,Stoga su vjerovali u mnoge bogove. Lišće su smatrali gospodarima, vodu, plamen, hranu… I zato su se umivali lišćem, cvijećem i jajima, želeći da uzmu njihove osobine. Dakle, zdrava kao jaja, a lijepa kao cvijeće, po paganskoj misli, koju je danas većina Balkanaca naslijedila, bez izuzetka!”, piše on.
S druge strane, ako pogledamo ime ‘’Shën Gjergji’’ ili na srpskom Sveti Đorđe, onda je ovo više praznik pravoslavne vjere, možda čak i hrišćanske, ali je možda i nacionalni/vjerski praznik, ako je vezano za rođenje albanskog nacionalnog heroja 6. maja, a za nekog vjerskog heroja Đerđa Kastriota Skenderbeua, kako se nedavno tvrdilo.
Slavi se u mnogo manjoj mjeri
Vesna Delić kaže da su kvalitativna istraživanja pokazala da Romi u Crnoj Gori danas slave Đurđevdan u mnogo manjoj mjeri nego što su ranije.
,, Naime, u Crnoj Gori postoje dvije romske grupe: Čergari i Romi-Muslimani. Čergari pripadaju polunomadskom tipu romske zajednice, dok Romi-Muslimani sjedalačkom tipu“, objašnjava ona.
Dok je Čergarima, koji su malobrojnija grupa, Đurđevdan i dan danas jedan od glavnih praznika, Romi-Muslimani skoro pa da su potpuno napustili praznovanje Đurđevdana.
Razlog za to je što je poslednjih godina došlo do velikog osvješćivanja ove zajednice kada je u pitanju islamska konfesija i praktikovanje iste po svim postojećim muslimanskim kanonima.
,,Upravo ranije poistovjećivanje Ederlezija sa Đurđevdanom dovelo je do toga da su vremenom i sami Romi „zaboravili“ da u njihovom slučaju 6. maj se ne odnosi na Svetog Đorđa, već na tradicionalni praznik, tj. Ederlezi“, kaže Delić.
Ipak, iako rjeđe, i dalje ima Roma Muslimana koji proslavljaju ovaj praznik.
Ribnica, gdje su ranije podgorički Romi dolazili da proslavljaju Đurđevdan, Foto: Jovana Damjanović
Sagovornik Romaneta, Edmir Bonešta, kaže da slavi Đurđevdan isto kao i ranije.
,,Slavim ga i sad i prije isto, to je tradicionalna slava koju mi je i prađed i đed slavio pa tata, sad i ja“, kaže on i nada se, s obzirom na tradicionalni karakter, da će i njegovi potomci nastaviti da ga slave.
Ispričao nam je da slavlje počinje uoči Đurđevdana, kada se on i dočekuje, odnosno 5. maja. U njegovoj porodici, kaže, kupovala su se dva jagnjeta, jedno za doček, i drugo za sami Đurđevdan.
,,Sljedeći dan obično dođemo na Ribnicu, pokupimo te trave, proljećnog cvijeća, a jagnje se peče u cjelosti, i ukrašava se nabranim biljem“, priča nam Edmir.
Edmir Bonešta (Fotografija: RomaNet)
Na sami Đurđevdan, kada se zakolje jagnje, stavi se kap krvi prstom na sredinu čela ,,to urade otac ili majka, da te zaštite“.
,,Ranije su uglavnom muškarci išli na rijeku da se kupaju i umivaju, a bidon vode bi se nosio sa rijeke, za majku, sestre, one koji nisu došli na rijeku. Ponese se i trava, bilje, cvijeće koje se nabere oko rijeke, i to se sve stavi u jedan lavor, i jaje od Vaskrsa, koje dobijemo od komšija, prijatelja, kumova. U mojoj porodici su se čuvala dva jaja, i ona su se isto stavljala u lavor. Prije nego što se okupaš, prvo se kanticom zaliješ tom vodom iz rijeke, i onda se kupaš normalno i spremaš za slavlje – Đurđevdan“, kaže Edmir.
Priča i kako se u nekim porodicama organizuju i velike igranke ili muzika uživo, a treći dan Đurđevdana ranije se išlo u Manastir Dajbabe gdje se pravio piknik sa porodicom.
Muzika se kaže, negdje i ne gasi po tri dana.
Vesna Delić poručuje da je u slučaju Roma Čergara situacija potpuno drugačija, odnosno Đurđevdan je i dalje veoma popularan.
,,Skoro svi, pa čak i oni koji su posljednjih godina u većem broju otišli u inostranstvo, sa velikim veseljem i pripremom čekaju i slave, po njihovom mišljenju najveći njihov praznik. Ova grupa je bila polunomadska pa je i u skorijoj prošlosti proslavljanje Đurđevdana bilo od velike važnosti“, kaže ona.
S druge strane, uslijed porasta školovanih Roma i Romkinja, odlaska u inostranstvo, ali možda najviše zbog mogućnosti da se na internetu „izuči“ vjera, veliki broj Roma-Muslimana je odbacio Đurđevdan, jer smatraju da se ne može biti ispravan u islamu ako se slavi ovaj praznik.
Nardi Ahmetović, izvršni direktor Centra za afirmaciju romske populacije, kao Rom pravoslavne vjeroispovjesti, kaže da njegova porodica oduvijek slavi Đurđevdan.
Nardi Ahmetović, izvršni direktor Centra za afirmaciju romske populacije, Foto: Privatna arhiva
,,Moja je porodica još davnih godina preuzela to nasljedstvo da slavi ovaj praznik. Kao dijete, od malih nogu, uvijek sam volio ovaj dan, i mogu reći sa sigurnošću da je meni poseban“, kaže on.
Kao i Edmir, Nardi kaže da dan počinju kupanjem na rijeci, pletenjem vijenaca od bilja, umivanjem biljem, i klanjem jagnjeta.
,,Domaćin ili domaćica, najstariji ukućani, daje jagnjetu prije klanja, so iz ruku i vodu. So i voda mora da prenoći makar jedan dan u porodici“, govori Nardi.
Razlika je, što njegova porodica, kao pravoslavna, toga dana poziva svještenika ili ide u crkvu da se blagosilja hljeb ili pogača.
I Nardiju je jasno da je obrazovanje i edukacija o vjeri kod dosta Roma koji praktikuju Islam promijenila mišljenje o Đurđevdanu.
Ipak, podsjeća da su „prošle generacije znale da je Đurđevdan pravoslavni praznik, ali su slavili dan proljeća i velikog mučenika Svetog Georgija“.
Žao mu je što je danas toliko izražena podjela, i prisjeća se da su se nekada davno svi okupljali pod jednom ,,čergom“. Kaže i da su se na Đurđevdan mirile porodice među kojima je postajala i krvna osveta.
,,Takođe, trenutno socio-ekonomsko stanje u zajednici je jako loše. Živi se dan za danom, a kamoli da se kupi jagnje. Nekada je znalo da se zakolje po par jagnjića. Danas je sve manje i manje prilika da se vidi kako se slavi Đurđevdan ili Ederlezi“, zaključuje Nardi.