Cilj mi je da kao pedagoškinja ne dozvolim da neko dijete ne završi osnovnu školu, da nije potpuno pismeno, spremno i motivisano da nastavi srednje obrazovanje.
Zoja Tarlamišaj je diplomirana pedagoškinja, iz Bara, a trenutno živi u Nikšiću. Završila je srednju opštu gimnaziju ,,Niko Rolović“ u Baru.
Tarlamišaj je imala želju da upiše psihologiju, međutim, igrom slučaja ipak je upisala pedagogiju.
Kaže da joj je pedagogija bila prihvatljiva, zato što voli djecu i ima blizak odnos sa njima.
Navodi da joj pomoć Obrazovnog fonda bila od velike koristi.
„Tačnije Andrije Đukanovića koji je tada bio tamo zaposlen, koji se potrudio da me oslobodi plaćanja školarine kao i dobijanja besplatnog smještaja u studentskom domu“, priča Tarlamišaj.
Njen vrlodobri uspjeh u u srednjoj školi, je takođe učinio svoje, u pozitivnom smislu. Najteže joj je bilo ubjediti roditelje.
„Trebalo je ubijediti moje roditelje da ja, žensko dijete želim da studiram u drugom gradu“, kaže Zoja
Nepoznavanje službenog jezika, je jedna od prepreka sa kojima se susrijeće skoro pa svaki pripadnik romske zajednice, pa i naša sagovornica.
„Kada sam krenula u osnovnu školu, nisam poznavala službeni jezik, i naravno prva ocjena mi je bila jedinica“ prisjeća se Zoja.
,,Učiteljica mi je zadala da pročitam nešto iz Bukvara, ja nisam umjela. Kada je moj otac za to čuo razmišljao je da me ispiše iz škole“, kaže ona.
Međutim, sa ponosom Zoja kaže da se to nije desilo, zato što je ona počela da napreduje, kako u učenju jezika, tako i savladavanju gradiva.
Kada je riječ o napretku u obrazovanju po pitanju romske zajednice, kaže da kod roditelja itekako primjećuje osviješćivanje da je obrazovanje neophodno za unapređivanje budućnosti djece. Smatra da je nevladin sektor dosta na to uticao.
Dodaje da je nekada bilo ,,Šta ćeš u školu da nećeš postati učitelj?“, a sada je ,,idi u školu, možeš postati, učitelj, advokat, doktor“.
Svi oni periodi u kojima osjećamo da imamo potpunu kontrolu nad svojim životom, uključuju prisustvo drugih koji, iako toga možda nismo svjesni, igraju značajnu ulogu u njemu. Tu ulogu u Zojinom životu odigrali su njeni roditelji, kasnije tokom studija i njen suprug. Ona izdvaja i podršku koju je imala od svoje koleginice Azre.
Čak ni fakultetska diploma u rukama nije garancija za posao u struci, dokaz za to je naša sagovornica Zoja.
„Kako bih radila u struci, potrebno mi je da odradim pripravnički staž, zatim polaganje stručnog i državnog ispita, ali osim tih tehničkih stvari, potrebna je i volja države da zaposli pedagoškinju koja dolazi iz romske i egipćanske zajednice“, poručuje ona.
Jedan od ključnih problema inkluzije Roma i Egipćana u Crnoj Gori je nezaposlenost. Prema podacima Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) na dan 31.3.2021. na evidenciji nezaposlenih lica bilo je 1.464 lica (od toga 798 žena ili 54,51%) koja su se izjasnila kao pripadnici romske populacije.
„Diplomirana sam pedagoškinja a još uvijek nemam stalno radno mjesto, a kako je tek sa osobama koje imaju niži stepen obrazovanja, šta oni da očekuju“, pita se Tarlamišaj.
Zoja Tarlamišaj, Foto: privatna arhiva
Zoja trenutno radi kao fascilitatorka ROMACTED programa za opštinu Nikšić pri Savjetu Evrope, a do aprila mjeseca je bila angažovana u Osnovnoj školi ,,Mileva Lajović Lalatović” na poziciji saradnice u socijalnoj inkluziji Roma/kinja i Egipćana/ki u oblasti obrazovanja. Trebalo bi da od septembra nastavi sa radom u pomenutoj školi.
Kako bi se unaprijedio položaj romske zajednice u oblasti u obrazovanja, smatra da treba da postoji afirmativna akcija, da se na neki način nagrade obrazovane osobe, pozitivni primjeri iz romske i egipćanske zajednice, bilo rješavanjem stambenog pitanja, radnim angažmanom ili pomoći pri upisu na fakultet.
„Tako bi ostali članovi zajednice bili motivisani da slijede naš primjer“, dodaje Zoja.
Zoja se trudi da napreduje kao osoba u svim sferama što više može, kako bi sjutra mogla biti uzor svojoj djeci, kćerki Merjem i sinu Sajmonu.
Kao roditelj, ohrabruje druge roditelje iz romske zajednice da upisuju djecu u predškolske ustanove makar godinu dana, kako bi savladali jezičku barijeru, jer ako pri upisu u osnovnu školu ne poznaje službeni jezik, to dijete je automatski unazađeno u odnosu na svoje vršnjake iz većinske zajednice.
„Može se osjećati da ne pripada u toj školi i demotivisati se, ne smijemo to raditi svojoj djeci. Zašto da dok druga djeca uče gradivo, da naša tek počinju učiti jezik“, poručuje Zoja.
Ukoliko bi Zoja dobila posao u svojoj struci, voljela bi da ispuni svoje ciljeve.
„Cilj mi je da kao pedagoškinja ne dozvolim da neko dijete ne završi osnovnu školu, da nije potpuno pismeno, spremno i motivisano da nastavi srednje obrazovanje. Da svi učenici shvate da je svako krojač svoje sudbine, da mogu da napreduju, da mogu da se bave čime žele – ako dovoljno žele i rade na tome“, zaključuje Tarlamišaj.