Osim teških uslova života stanovnike romskog naselja Palestina u zaleđu Budve brine i to što je zemljište na kojem žive u tuđem vlasništvu pa postoji opasnost od toga da budu iseljeni. Ako se to dogodi njihova sudbina je neizvjesna jer opština nema plan za takav scenario. Zbog svega, kažu stanovnici ovog naselja, osjećaju strah da će izgubiti i ono malo što imaju.
Život u strahu od iseljenja ne motiviše ljude da grade bolje uslove za život. Skender Neziraj, predsjednik NVO REakcija objašnjava za portal RomaNet odakle pasivnost kod stanovnika Palestine.
Skender Neziraj, predsjednik NVO Reakcija (foto.Enis Eminović)
„Ovdje ima i privatnog i državnog vlasništva. Pa tako čovjek ne želi ništa ni da radi. Na primjer da izgradi sobu li nešto drugo, nema želju jer ne zna što će biti sjutra. Mi smo u opasnosti da nas isele svaki dan“.
Naseljem dominiraju barake napravljene uglavnom od lošeg materijala. To navodi na zaključak da ni infrastruktura nije ništa bolja. Za razliku od nekih drugih neformalnih naselja, svi stanovnici Palestine imaju vodu, ali je ona uglavnom napolju, dok je kod malog broja ljudi voda unutar kuće. Kupatila, kako nam je ispričao Neziraj, nema u većini domova.
„Svaka kuća ima vodu. Unutra vodu ima možda nekoliko porodica. Od 55 porodica možda ima pola. Nemaju ni kupatilo nego spoljni wc. Kao u 19 vijeku“.
U jeku pandemije COVID 19 nedostatak tople vode predstavlja ozbiljan rizik za zdravlje jer onemogućava poštovanje čak ni osnovnih mjera prevencije i zaštite.
Pravi problemi za naselje, kako ističe Neziraj, dolaze sa hladnijim vremenom i sa kišama. Tek tada se najbolje vidi koliko su uslovi života loši.
„Imamo probleme kad pada kiša, krovovi prokišnjavaju. Ljeti se može bolje živjeti. Ljeti je veliki problem sa prašinom. Ali zimus je nikako. Baš je katastrofa naše naselje. Nema put, nema kanalizacije“.
Stanovnici muku muče i sa kanalizacijom koja nije do kraja završena pa otpad iz nje završava usred naselja. To je, prema riječima našeg sagovornika, naročito tokom ljetnih mjeseci veliki problem.
„Sporna je kanalizacija, imam veliki problem koji smeta nama u naselju. Ide kanalizacija jedno 20-30 metara a onda se prekida. Tu na pola naselja. Ljeti je puno komaraca oko te kanalizacije, čuje se. Svi znamo šta je kanalizacija kada se prospe na jedno mjesto, u centru naselja“.
Da su uslovi života ispod svakog nivoa smatra i naš drugi sagovornik Agim Saku.
Agim Saku, stanovnik naselja Palestina (foto:Enis Eminović)
„Ovde ima mnogo problema. Čovek da počne od prvog će da zaboravi gdje je počeo, koliko ima problema. Kao prvo stanovanje nije dobro. Nije adekvatno, nemamo kupatila, nemamo vodu. Vodu imamo, ali nemamo kanalizaciju“.
On smatra i da naselju hvale i uređene ulice. Najbolje bi bilo, smatra Agim, da se na mjestu sadašnjih izgrade nove uslovnije kuće.
„Onda nemamo puteve. Ne može od blata da prođeš. Znači putevi su nam užasni“.
Iako struje u naselju ima, postoji opasnost da zbog opterećenosti mreže izbije požar. Samo nekoliko domova ima legalne priključke, objasnio nam je Neziraj, dok se ostali stanovnici snalaze i struju pozajmljuju od komšija.
„Što se tiče struje, prije 10- 15 godina je desetak porodica legalizovalo svoje priključke. Imaju brojila na svoje ime. Neko plaća neko, ne plaća. Ostali se snalaze, kao ja na primjer, uzimam od komšije iz utičnice. Tako da postoji opasnost od požara, rizično je pošto struja nije kako treba“.
Ako bi se desilo da izbije požar tek tada bi stanovnici naselja bili u problemu. Barake su zbijene jedna uz drugu, a put između njih je toliko uzak da bi vatrogasno vozilo teško moglo da priđe i gasi vatru.
„Ne daj bože da se desi požar. Iz jedne barake, pošto smo blizu, može pola naselja da izgori za kratko vrijeme. Za deset – petnaest minuta. Zato što su napravljene od dasaka, od lima, od takvih materijala koji mogu brzo da se zapale. Problem je da vatrogasna jedinica uđe u naselje, pošto nema put. Usko je. Vidite i sami da i malo auto teško može proći a ne vatrogasci“.
Ukupnu sliku, ističe Neziraj, donekle popravlja to što je naselje prilično čisto, a otpad se odlaže u kontejnere koji su postavljeni u centru naselja.
„Zahvaljujem komunalnom preduzeću koji redovno šalju ekipe da odvoze otpad, tako da nemamo problema oko smeća. Ne damo ni mi ni oni da se skuplja u naselju smeće“.
Djeca iz naselja Palestina (foto:Enis Eminović)
Naš sagovornik se čudi da ih za ovoliko godina koliko žive u lošim uslovima, niko od predstavnika Evropske unije nije posjetio i porazgovarao s njima o problemima sa kojima se bore. Pomoć, kaže on, nijesu dobili ni od opštine koja važi za jednu od najbogatijih u našoj zemlji.
„Mi živimo ovđe 20 godina. Kako živimo i u kakvom stanju vidi se ali ne samo Crna Gora. Država i Budva su upoznate, ali i svijet zna za naše naselje Palestina. Čudim se i ja da u Budvi koja je bogata, ima ovakvo naselje i u ovakvom stanju. Kad svijet zna za naše naselje niko nije intervenisao niti je mogao da nam pomogne. Ne znam razlog“.
Stanovnici naselja smatraju da bi rješenje njihovih problema bilo ili da se postojeće naselje uredi ili da se presele na drugu lokaciju. Njima je, smatra Neziraj, jedino važno da dobiju bolje uslove za život.
„Nije problem ni ovđe đe smo sad da nam oni pomognu, da se sredi naselje malo, da se prave stanovi ili nešto slično. Nije bitan izgled. Nama ne treba puno prostora. Možemo i na drugo mjesto ako ne možemo u Palestinu. Mi nijesmo protiv toga i nikad nećemo ni bit, zato što mi jedino da imamo ali nije bitno gdje. U Budvu ali nije bitno gdje“.
Bolji uslovi života i lokacija bliže gradu popravila bi sliku i suzbila predrasude koje ostali građani imaju prema stanovnicima naselja Palestina.
„Lakše bi nam bilo i za đecu i za školu i za posao i za sve. Dobro je i za njih. I mi smo ljudi iako smo Romi i Egipćani“.
Sve ovo su za sad samo lijepe želje mještana jer konkretnog plana za uređenje naselja ili njihovo premještanje na drugu lokaciju još nema. Postojali su razgovori na tu temu, kazao nam je Neziraj, ali od toga do sada nije bilo ništa.
„Ja sam pokušavao sa mojim prijateljem Goranom Marinovićem i opštinom da uradim nešto da se naselje prebaci negdje drugo. On mi je pomogao, bili smo u opštinu. Prije dvije tri godine je to bilo. Sastavili smo spisak svih stanovnika i sve. Ali nam iz opštine ništa nijesu obećali. Tako da ne znam šta da ti kažem oko toga“.
Dok ih se opština i država ne sjete, stanovnici Palestine ostaju da žive na tuđoj zemlji i sa strahom da će doći dan kada će morati da odu.
„Često me pitaju komšije i djeca šta se dešava sa nama, šta je ovo. Dvadeset godina, i mi smo ljudi i mi smo došli ovdje u Crnu Goru. Primili su nas i hvala im. Ali zašto smo mi ovako“.
U nastavku pogledajte video prilog: