,,Kad nije bilo ovog virusa, zvali su nas, radili smo, čistili smo podrume, radili po njihovim kućama. Za uzvrat smo dobijali po deset, petnaest eura, a uz to i hranu, tako da smo tada nekako mogli da prođemo dan, ali od kako se pojavila ova korona- ne pitaj za nas, katastrofa. Jedino Bog zna kako mi preživljavamo'' konstatuje Fatmir Tatari.
Iako je Balkan u krizi otkako zna za sebe i predvaja prošlost na bolja i gora vremena, prisjećajući se boljih vremena uz čežnjivi uzdah Eh, kako se nekad živjelo, pandemija je sve zemlje u regionu potresla do korijena, odnoseći živote i ekonomiju u bestrag. Otežavajuće životne okolnosti romskih zajednica su otežavajuće i bez smrtonosnog virusa, a sa njim su prešle granice nezamislivog. Utjehu u ovakvim vremenima pronalaze u međusobnoj solidarnosti, koja je temelj funkcionisanja romske zajednice.
Neki od mještana naselja Vrela ribničkih su korisnici socijalnog osiguranja, a neki ni izdaleka ne ispunjavaju uslove za to. U njihovim barakama vlada surova glad, koja još strože steže dolaskom virusa. Uprkos tome Romi će preživjeti i ovu krizu, a kako ostaje nedokučivo većinskoj populaciji. Kada bi romska zajednica uspjela da riješe svoj pravni status i pribavi sva dokumenta koja su im potrebna, vodili bi dostojanstven život u Crnoj Gori.
I dok većinska populacija pregleda novčanik i prebrojava omanje novčane sume, koje su se uprale usljed krhke ekonomije, pripadnici romske zajednice bez kompletne dokumentacije broje kore hljeba i pripremaju se na još gladniju godinu nego li što je bila prethodna, jer, kako im kažu iz Narodne kuhinje ,nije dovoljno da si samo gladan, pa da možeš da dobiješ obrok.
U porodici sedamdesetogodišnjeg Derviša Batuše živi 18 članova. U ovoj porodici ima velike, a i male djece i svima zajedno nije odobreno pravo na materijalno obezbeđenje i dječji dodatak.
,,To što sam imao, to sam potrošio kad sam išao na Kosovo. Nemam više para da idem ponovo. Džabe sam ionako išao, uvijek traže neke dodatne papire, tako da sam ostao bez ikakve pomoći. Nemamo nikakvu pomoć ni od Centra za socijalni rad, ni od Crvenog krsta. Eto, živimo tako što tražim po kantama i to što nađem to i jedemo“, objašnjava Batuša.
Derviš Betuša (Fotografija: RomaNet)
Bez socijalne pomoći, okušao je svoju sreću sa Narodnom kuhinjom, nadajući se dnevnom obroku za sebe i članove svoje porodice, ali je za hranu odbijen.
,,Mnogo bi mi značila hrana iz kuhinje, jer ne mogu više da gledam malu djecu kako gladuju”, iscrpljeno je dodao Batuša, koji svakodnevno strahuje da li će uspjeti da nabavi nešto što se može postaviti na trpezu.
Sve kuhinje za siromašne širom svijeta imaju jednu zajedničku misiju – nahraniti sve gladne koji zatraže obrok, ali većina kuhinja koje to zaista i urade nisu finansirane od strane države, već opstaju zahvaljujući donacijama onih koji tu velikodušnost sebi mogu priuštiti.
Narodna kuhinja na Koniku, višedecenijskoj adresi gladnih, godišnje podijeli do 600 obroka. Za godinu koja je otpočela ovaj fond su uvećali na 630 obroka, kako bi većem broju ljudi izašli u susret.
Na upite portala RomaNet iz PG biroa su odgovorili da uslugu besplatnog dnevnog obroka u Narodnoj kuhinji mogu ostvariti pojedinci i porodice, članovi porodice i lica pod starateljskom zaštitom koja se nalaze u stanju socijalne potrebe: lica bez redovnih primanja, korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice, naknade za njegu i pomoć, lične invalidnine, kao i lica čija penzija ne prelazi visinu minimalne zarade u Crnoj Gori.
Prednost, kako kažu, imaju samohrana lica, koja zbog trajne promjene zdravstvenog stanja, invalidnosti ili starosti nijesu u mogućnosti da pripreme obrok, kao i lica sa fizičkim, intelektualnim i senzornim invaliditetom, i teškim hroničnim ili malignim oboljenjima.
Kada se svi zahtjevi svedu na papir, osnovno je da imate potvrdu od Centra za socijalni rad, koja može da dokazuje da ste korisnik/ca materijalnog osiguranja, bilo da ste lica bez prebivališta i smještaja, kao što su beskućnici.
Kako bi se navedeno obezbijedilo, iz PG biroa su izjavili da je prije svega potrebna lična karta, a onda i izvod iz matičnog registra rođenih za sve članove domaćinstva. Značajan dio romske populacije nema riješen pravni status ili nisu korisnici materijalnog osiguranja zbog nepotpune dokumentacije, što ih lišava besplatnog obroka dnevno.
Koliko je krug pravnog statusa, neformalnih, slabo plaćenih poslova i gladi bezizlazan, pokazuje i živi primjer Fatmira Tatarija, koji se za egzistenciju i bolji položaj u Crnoj Gori bori već 20 godina.
Fatmir Tatari (Fotografija: RomaaNet)
,,Ne znam više kako da idem na Kosovo da bih regulisao ta dokumenta. Svaki put kad sam se javljao Centru za socijalno, uvijek je bilo nešto sporno sa papirima, kao da ne znaju da za sve to treba para, koje ja u stvari nemam”, razočarano konstatuje Tatari.
Smatra da bi mu jača saradnja između crnogorskih i kosovskih institucija značajno olakšala put ka pribavljanju cjelokupne dokumentacije, a onda bi bio kandidat za razne vrste pomoći od države, za koje sada nema ama baš nikakve šanse.
,,Kada bi države imale sporazum i slale dokumenta poštom ili kompjuterski, sve bi brže išlo”, mašta Tatari.
“Ovako ako uspijemo nešto da zaradimo ne znamo šta ćemo prije, da li da hranimo djecu ili da skupljamo pare za kartu do Kosova. Svakako je ovo drugo, čini mi se, teško objasniti djeci”.
Koliko se pandemija obrušila na njegova pleća, pokazuje i činjenica da je prije nje i mogao povremeno naći neki privatan posao, ali je sada to potpuno izgubljeno, pa im ništa drugo ne preostaje nego da hranu traže po gradskim kontejnerima ili čekaju komšije da podijele sa njima svoj obrok pronađen, kupljen ili dobijen u Narodnoj kuhinji.
,,Kad nije bilo ovog virusa, zvali su nas, radili smo, čistili smo podrume, radili po njihovim kućama. Za uzvrat smo dobijali po deset, petnaest eura, a uz to i hranu, tako da smo tada nekako mogli da prođemo dan, ali od kako se pojavila ova korona- ne pitaj za nas, katastrofa. Jedino Bog zna kako mi preživljavamo” pomalo nerado priča naš sagovornik.
Istu sudbinu proživljava i Ramadan Kurteši, koji ima četvoročlanu porodicu.
,,Ni od čega ne živim. Kad ima posla i kad nas zovnu mi idemo da radimo, a ako nas ne zovnu onda ništa, sjedimo kući”, objašnjava Kurteši i dodaje da su u tom slučaju primorani da traže po gradskim kontejnerima kako ne bi ostali gladni.
Ramadan Kurteši (Fotografija: RomaNet)
Odlazak do Narodne kuhinje ovakvih ljudi iz romske zajednice, koji nemaju potvrdu za besplatan obrok, svaki put se pretvara u puku šetnju, jer se vrate praznih ruku. U objektu mogu samo vidjeti hranu u posudama, ali ne i okusiti.
,,Pa, bio sam da tražim hranu, ali su mi rekli da zasad nema, jer se završio konkurs. Valjda treba da se jednom godišnje srede ti papiri i da se prijavi. Tim riječima su me vratili, ja sam samo rekao: Bože moj, što je ovo?”, ispričao je Tatari razočarano, ipak ne zaboravljajući one humane koji su mu pomogli.
,,Država nam je ranije dosta pomogla, ali sad mnogo manje. Isto kao da su nas pustili iz ruke i niko ne misli na nas”, razočarano je dodao.
Koliko je priča o hljebu pokazatelj od čega smo skrojeni, govori solidarnost i osjećaj da pripadaš jednoj zajednici, u kojoj se treba ispomagati kad se može onda kada je država zaboravila na tebe.
Socio-kulturni sistem u kojem vjekovima žive Romi i Romkinje zasniva se na razmjene društvenih dobara – ja ću tebi dati sada, a ti ćeš meni kad ja ne budem imao. Tako na humanost drugih čeka i Ramadan Kurteši, koji dodaje da nekada od te pomoći preživljavaju i da svakodnevno žive u neizvjesnosti da li će se neko pojaviti ispred njihovih vrata ili ne.
Na pitanje da li bi usluge Narodne kuhinje valjalo proširiti i na nematerijalne osiguranike i ljude bez dokumentacije, od Centra za socijalni rad smo dobili odgovor da Narodna kuhinja, kao servis podrške Glavnog grada, prati uslove konkursa koji su određeni na osnovu Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti.
,,Oni raspisuju godišnji konkurs sa jasnim uslovima čije ispunjenje dovodi do ostvarivanje prava na obrok. Glavni grad ima određeni broj obroka na dnevnom nivou”, ukazuju iz Centra za socijalni rad, i dodaju da ukoliko smatramo da se ovim ne obuhvataju sve ranjive grupe, možemo samostalno pokrenuti inicijativu za promjenu konkursa.
,,Bilo bi dobro kad bismo, barem dok traje korona, dobili hranu iz kuhinje, pa da makar malo izađemo iz ove krize. Sad za sad ne možeš ni da radiš, ni da zaradiš”, izjavila je Hikmeta Beriša.
Hikmeta Beriša (Fotografija: RomaNet)
Ona smatra da jedan paket hrane i higijene, koji je dobila od Crvenog krsta u prvom talasu koronavirusa za svoju četvoročlanu porodicu, nije dovoljan da se prezimi, pa je logičnije da imaju jedan obrok u Narodnoj kuhinji barem dok virus ne prođe.
Kada bi naši sagovornici iz romske zajednice živjeli u Nikšiću, moguće da bi imali veću pomoć od države, sudeći prema odgovoru koji je portal RomaNet dobio iz Narodne kuhinje toga grada.
,,Kada je Narodna kuhinja u Nikšiću u pitanju, imamo jedan broj korisnika romske populacije i da, među njima se nalaze lica bez dokumenata. Kad god nam je kapacitet dozvoljavao, mi smo izlazili u susret i to ćemo činiti u buduće. Trenutno imamo oko 340 korisnika. Kada je naša kuhinja u pitanju zanima nas samo to da li je neko gladan ili ne”, izjavljuje direktorica nikšićke nevladine organizacije ,,Izvor Života” Konstantina Maraš koja je bila i pokretač ove humane misije, dodajući da višak hrane uvijek podijele.
Da je blagonaklona praksa ove Narodne kuhinje suština svih narodnih kuhinja saglasna je i Hikmeta, koja razgovor sa nama završava nizom pitanja:
“Pa nije mi jasno zašto ne može. Šta treba? Da ostanemo gladni? Zbog čega je onda napravljena ta kuhinja?”
Vjerujemo da ova pitanja nisu bila upućena nama, koliko sistemu za koji su pripadnici romske zajednice sa ovakvim problemima nevidljivi. Spazimo ih samo kad se sretnemo lice u lice na ulici i slegnemo ramenima na ispruženu ruku. Njima ne preostaje ništa drugo nego da se oslone na svoje bliže, na sunarodnike koji poznaju šta je glad i vrijeme nemaštine.