Kada sam na fotografiji tog januara, vidjela jedno malo dijete, bez majke, kako grca u suzama, shvatila sam da je srce ono najvrednije što čovijek posjeduje. Mnogi su ljudi, upravo baš zbog toga, podlegli svojoj sudbini u strašnim ratovima. Borili su se za svoju otadžbinu, narod, slobodu i ljubav. Potraga za slobodom i za jednim plavim parčetom neba oduvijek je odnosila ljudske žrtve, ne birajući mnogo da li će stradati dijete ili odrastao čovjek.

Poslije posjete Jasenovcu, riječ rat je za mene riječ koju prezirem. Rečeno mi je da mi neće biti svejedno kada budem vidjela sve te prizore na tom jezivom, strašnom mjestu. Pri samom ulazu ka Memorijalnom centru, samo sam sebi rekla „vrijeme je“. Vrijeme je bilo da lično osjetim šta je to moj narod, romski narod prije ne tako mnogo godina doživio. Otvorili su nam vrata, preda mnom su bile staklene ploče na kojima su bila napisana imena žrtava rata. To je za mene bio najteži trenutak, jer sam tek tada shvatila koliko je u stvari obiman broj 83 000. Među tim žrtvama su djeca, majke, očevi, stariji, mlađi, jednostavno svi!

Dok sam hodala po bijelom, hladnom snijegu, razmišljala sam o tome, da su se upravo po toj poljani ratovalo, na toj poljani su djeca plakala, sinovi napuštali majke, ljudi doživjeli nemir!

Ono što me je jako rasplakalo jeste dječije pismo. Dijete ne voli rat, a mislim da ga je zamrzilo još više nakon toga što ga je doživjelo. Djetetu nije mjesto u ratu. Djeca vole da se igraju ispred zgrade, da dijele čokoladu, prve simpatije, da pjevaju. Neka djeca, na žalost, nisu imala takvu sreću. Djeca rata ne znaju šta je sunce i šta je radost. Neka djeca znaju samo za suze, jecaj, bombe, vojnike i sirene.

Rome su tretirali kao robove, što mi nije čudno. I danas nas tako tretiraju. Tu smo samo da slušamo druge, da radimo ono što nam drugi naređuju, ali nismo tu da se naš glas čuje! I tada, u ratu, Romi su bili u jako lošem položaju, nisu imali pomoć ni od koga, niti bilo šta slično. Najviše su pogođeni, međutim o tome rjetko ko priča. Zato smo mi ovdje, pričamo o tome, da se jako i daleko čuje!

Posjeta Memorijalnog centra Uštica, e to je mjesto gdje sam se na trenutak osjetila ponosnom!  U samom dvorištu se nalazila romska zastava, izgledala je kao da ima krila, i da će poletjeti. Takav osjećaj sam imala i ja. Nigdje u Crnoj Gori nisam imala priliku da vidim romsku zastavu, sem onog dana kada se obilježava Dan Roma. Ali koja je svrha toga, svakoj manjini je potrebno pružati pažnju svakog dana, ne samo jednom godišnje!

Iako nenaspavani i umorni, poslije teškog, zbunjujućeg dana, održali smo radionicu u večernjim satima. Svako od nas je ispričao svoje iskustvo, pokazao svoja osjećanja. Riječi svih nas koje su stigle u dubini duše, uspjele su da nas sve rastuže. Radionica u hotelu je dugo trajala, jer smo imali svašta nešto da kažemo,  pa je umor istoga trena nestao. Tada smo shvatili da treba svi da se vodimo ljubavlju, da jedino što je vrijedno jeste porodica, zdravlje i ljubav.

Posjeta Jasenovcu me je i usrećila i razočarala. Usrećila jer sam prije svega upoznala nove prijatelje sa kojima sam se osjećala kao da ne postoji razlika među nama. Ovo je prvi put da sam se u nekom društvu tako osjećala! A razočarana sam jer sam izgubila vjeru u ljude. Prošlo je već dva mjeseca, još uvijek ne mogu da shvatim da ljudi zaista mogu da budu tako puni mržnje jedni prema drugima!

Mnogo lekcija sam naučila za tri dana. Rat – tako kratka riječ, a veoma tužna. Od kada sam posjetila Jasenovac svaki proživljeni dan i prespavana noć su djelići mog ogromnog mozaika koji se zove „Mir“.