Osnivačica i izvršna koordinatorka NVO Centra za romske incijative (CRINK) prva je Egipćanka koja se usudila da se bori za prava djevojčica protiv rane udaje i ugovorenih brakova
Fana Delija ima 39.godina i živi u Nikšiću. Osnivačica je i izvršna koordinatorka NVO Centra za romske incijative (CRINK) i članica prve ženske romske zanatske zadruge „Rukatnice“. Fanin aktivizam je prepoznat ne samo među populacijom u Crnoj Gori već i u regionu.
Fana štiti prava žena i djece imajući u vidu da u zajednici iz koje dolazi koja je nažalost dosta zatvorena, vlada veliki patrijahat, te su pogotovo ženska prava višestruko ugrožena.
Na aktivizam je motivisalo vlastito iskustvo odrastanja u Crnoj Gori i na Kosovu Delija ističe da je kao dijete bila diskriminisana. “Kao djete u osnovnoj školi i u Nikšiću đe sam do petog razreda pohađala JU OŠ Milija Nikčivić,i u Đakovici gdje sam nastavila školovanje, bila sam diskriminisana samo zato što sam druge boje kože. Tako da je borba protiv diskriminacije jedna od mojih vodilja oduvjek od kada se bavim ovim poslom“.
Uspjela je da se njen rad prepozna u društvu na lokalnom, nacionalnom i regionalnom nivou, kao što svjedoče i tri prestižne međunarodne nagrade koje su joj dodjeljene za njenu nesebičnu borbu i rad: priznanje za građanski aktivizam od Američke Ambasade u Podgorici, nagrada Anna Lindh (lind) za liderstvo i žensko učešće, koju dodjeljuje Memorijalni fond „Anna Lindh“ i nagrada „ Neznane heroine“koja je organizaciji koju Fana vodi dodijeljena za integraciju Roma/kinja od strane Evropske komisije.
Fana Delija, na dodjeli nagrade u Briselu (Izvor: Internet)
Fana podsjeća da je poznata činjenica da žene u romskoj i egipćanskoj zajednici nemaju potpunu slobodu kretanja.“Roditelji iz najbolje namjere uče svoju žensku djecu određenim vrijednostima za koje oni smatraju da su adekvatne, ali u stvari to ih sputava da one postanu i ekonomski nezavisne i potpuno samostalne“, pojasnila je Delija.
Ona smatra da uspješna žena jednako može biti i dobra majka, domačica kao i da može biti visokoobrazovana i samostalna, samo ako je ekonomski nezavisna. Zbog toga je još kao dijete maštala da bude samostalna žena, visoko obrazovana, da može samostalno da se kreće, da izlazi kad ona misli da je to potrebno, bez pratnje njene braće, sestara, majke…
Ponosna je na to što je pored svakodnevnog rada u organizaciji donjela odluku da u 33. godini upiše fakultet i da u roku položi sve ispite. U decembru 2018. godine sa najvećom ocjenom je diplomirala na smjeru Pedagogija i stekla zvanje diplomirane pedagoškinje.
Trenutno razmišlja da nastavi sa magistarskim studijama, ali i da položi stručni i državni ispit za rad u organima državne uprave. Volontiranje se podrazumijeva.
Performans protiv ugovorenih brakova (Izvor: Svetlana Mandić – portal Vijesti)
Njen svakodnevni rad pored onog koji je plaćen zasniva se na volonterskoj osnovi. Često, kaže, njen rad van redovnih radnih obaveza nema cijenu jer nikada ne zna kada će dobiti poziv.
“Nikada ne znam kada će nekoj žrtvi nasilja ili ugovorenog braka biti potrebna moja pomoć. Često mi se desi, maltene svakodnevno, da me nakon 16h pozovu iz policije ili tužilaštva i da ostanem do jutra”.
Volonterski radi i kod drugih organizacija, a u svojoj NVO organizaciji radi finasije koje,su, kako kaže, veoma teške za rad na volonterskoj osnovi. Više od decenije volonterski radi i na upisu djece iz njene zajednice u osnovne i srednje škole.
Nikada nije razmišljala da odustane od svog aktivizma i borbe za prava djevojčica, ali u dijelu rješavanja problema dječjih ugovorenih brakova, ponekada kaže sebi: „Bože šta ja ovo radim, kada država ne može da nađe pravo rješenje za suzbijanje dječijih brakova. Onda mi se vrati želja i daje mi ogromnu snagu da radim na tome da produžim djetinjstvo djevojčicama makar do šesnaeste godine kako ne bi postajale djeca koja rađaju djecu“
Slobodno vreme provodi sa osobama koje su joj drage, svojom porodicom, a voli da šeta na Trebjesi. Ne bavi sportom, ali ide na aerobik što je i ispunjava i čini zadovoljnom.
“Nije im bilo jednostavno da nas desotoro školuju. U tom periodu nije bilo ni stipendija, ni knjiga, ni obuće , ni odjeće da im neko poklonja kao danas. Uspjeh mojih roditelja jeste da su postigli da u takvim uslovima nas desetoro zavšri osnovnu školu, četvoro srednju školu a brat Miljaim i ja Filozofski fakultet“, dodala je Fana.