Kada sam dobila poziv za odlazak u Jasenovac, da budem iskrena, dosta sam se premišljala. Dugačak put i strašne slike. Nisam bila sigurna da li ću moći sve da izdržim pitajući se šta čovjeku prolazi kroz glavu dok hoda putem po kojim su prije manje od sto godina hodali logoraši, nevini ljudi, drugačije vjere, nacije ili političkog mišljena i opredeljenja. Ali preovladao je osjećaj odgovornosti. Mlada sam osoba koja o ratnim zločinima na cijelom Balkanu ne znam skoro ništa. O tome ne učimo u školi, ne slušamo od najbližih, ne čitamo u medijima ili na internetu, a kada nešto čujemo i vidimo, prepoznamo podmetanje zarad političkih interesa. Ta čijenica je prevagnula i odlučila sam da prhivatim poziv. Odluka se pokazala opravdano.

U autobusu uslijedilo je međusobmo upoznavanje članova ekipe. Spontano druženje i vedro raspoloženje ispunili su autobus dobrom enegrijom. Jer se put od jedanaest sati tako lakše podnosi. Pjevali smo, preplitali utiske, dodavali se na društevene mreže a uz dvije pauze prevladali smo umor.

Sjutradan, tokom doručka osjetila se pozitivna atmosfera kao dobar znak u jačanju spremnosti za dan koji slijedi. Krenuli smo uz muziku, smijeh i priču. Bodrlili smo svoje nenavikle, osjetljive duše. Nakon upoznavanja sa rutom i kustosima, prije samog ulaska počeli smo psihički da se spremamo za stravu i užas sa kojim ćemo se sada susresti. Na samom ulasku, sa plafona vise providne staklene ploče na kojima su ispisana skoro 84 000 imena žrtava. To je ono što me je u stvari i najviše pogodilo. Reći broj 84 000 jeste sam po sebi velik, ali vidjeti 84 000 imena, 84 000 ljudi koji su imali živote ili su tek počinjali da ih žive, a rečeno nam je da mnogim žrtvama nije identitet ni utvrđen. Oni za sobom nisu ostavili ni posljednji znak svojeg postojanja na ovom svijetu, svoje ime. Prolazeći dalje pročitala sam šest ljudi sa mojim prezimenom i zamislila se. Ko su oni bili? Gdje su živjeli? Kako su živjeli? Jesu li mi možda dalji rođaci? Daljim obilaskom jezu su mi utjerali oružje, spisi o stradanju, pronađene i sačuvane stvari žrtava, opisi logora, video prikaz preživjelih logoraša i njihovo iskustvo i grozote koje su preživjeli…. Ali nešto je ostavilo tako jak utisak da smo pojedini i plakali- pismo dječaka koji je odvojen od svojih roditelja, koji piše koliko dugo su razdvojeni i koliko mu sve to teško pada da sam se tada ponovo zamislila. Taj dječak je sa tako malo godina doživio nešto što ni jedno biće ne zaslužuje da doživi. Djetinjstvo pa kakvo god ono bilo do trenutka ulaska u logor, tu je prestalo. Trgla me je misao o mojim besmislenim ljutnjama na roditelje, o razlozima tako sićušnim i nebitnim naspram sudbine ovog dječaka i kolone stradale djece. Po izlasku iz memorijalnog muzeja osjetila sam bijes zbog nepravde i boli koje su toliki ljudi pretrpjeli zbog neke sumanute političke ideologije. Zapitana nad ulogom i veličinom onih koji su se protivili i pružali otpor. Čime se zaklonilo ovoliko stradanje? Trajanje hladnokrvnog i sistematskog uništavanja ljudskih života. Zatiranje tragova kroz dimnjake i u jamama. Kako se nije zatreslo tlo na kome se to dešavalo danonoćno? Kako se nije prolomilo nebo kad je prihvatilo toliko duša? Uputili smo se zatim ka spomeniku Kameni cvijet. Putem do tamo svjesna sam da idem stopama stradalih, pored mjesta, rijeke, poljane gdje su nevini ljudi stradali na monstruozan način. Tu je i jedan od vozova kojim su bili dovoženi iz raznih djelova Hrvatske. Jeza i grozan osjećaj su prisutni svo vrijeme. Ali što se više približavam Kamenom cvijetu, to mi je on sve ljepši i sve više mu se divim. 

U povratku  i do autobusa, ćutali smo. Zagledali se nijemo. Svi smo bili izmijenjeni. Svakome se lični doživljaj ogledao na licu. Zbog umora i pometnje potiskivala sam utiske koliko sam mogla. Osjetila sam snažnu potrebu da makar u mislima stignem u zagrljaj i sigurnost svog doma.

Put do Uštica je stvarno bio tih, rekla bih da smo se svi psihički spremali šta nas dalje čeka. U Ušticama je Romski memorijalni centar. Pored samog groblja i spomenika žrtvama nalazi se soba u kojoj se na ekranu prikazuju ispisana imena romskih žrtava. Stajali smo duboko potrešeni i zgroženi nad dugim nizom članova iste porodice ili srodnika. I još jednom žrtve bez utvrđenog identiteta, među njima najviše djece. Nakon što smo odali počast žrtvama vratili smo se u autobus i krenuli ka hotelu. Tišina koja je bila prisutna na putu za Uštice, sad je bila još veća. Bez teksta i komentara. 

Veliki utisak na mene ostavila je i debata koju smo imali nakon večere. Ona nam je pomogla da saberemo sve utiske, popričamo i sumiramo cijeli dan. U svemu većinom mogli smo naći potvrdu da je naš put imao smisla. Složili smo se o istini koliko svijet može biti nepravedan, koliko ljudi mogu djelovati monstruozno, a politika surovo i zlokobno, a koliko društvo zatrovano. U tome stav o genocidu nije upitan. Takođe smo se složili da je ovo iskustvo koje ćemo svi pamtiti.

Posljednjeg dana našeg puta, sve do spomen područja Donje Gradine ponovo su preovladala duboka osjećanja. Čitamo nijemo i s nevjericom. Prizor među grobnicama- kazani u kojima su pogubljeni ljudi ledi krv u žilama. Snijeg, kako kažu, ne dozvoljava da imamo „bolji utisak“, a ja se pitam kako bi mi tek taj „bolji utisak“ pao. Grobnica u kojoj su pogubljivana i sahranjivana samo djeca, dovodi do pitanja- kakav je ovo svijet? Kako bi među njima neki postali priznati doktori, naučnici, stvaraoci. A svi bi oni imali svoje živote, jedne jedine, manje ili više srećne i ispunjene. U odgovoru na ova pitanja leži vječiti dug prema žrtvama genocida i ratnih zločina. Dug jačanja antifašizma. Jer i današnji svijet nosi zastrašujuće poruke, vidljive u nacionalističkim ideologijama, diskriminacijama, mržnji i ratovima.

Dok su se misli, utisci i doživljaji slegli i stišali pomislila sam da moramo paziti da se njima ne razmećemo. Jer se sve moglo sažeti u tri riječi: bol, zaprepaštenje i stid.

Zašto stid?

Zbog mračne i poremećene strane ljudske istorije. Crne rupe dvadesetog vijeka. Tereta na licu čovječanstva. Onda je …. Ne smijemo ih otćutati. Već predati zavještanje sljedećoj generaciji u nizu da pođu, dožive i donesu utiske kao opomenu i poruku za budućnost o putu kojim ljudski rod ne smije ići.