Neuspjeh vlada Zapadnog Balkana da prepoznaju fenomen anticiganizma objašnjava zašto njihove strategije za inkluziju Roma imaju tako ograničen uticaj.

U Americi ubistvo nenaoružanog Afroamerikanca Džordža Flojda od strane policije je ne samo pokrenulo proteste u Americi i Zapadnoj Evropi, već i debate o rasizmu u Zapadnoj Evropi.

U ovom dijelu Evrope, romske zajednice su najčešće ciljna grupa rasizma.

Iako ankete, poput godišnjeg Balkanskog barometra, pokazuju stepen odbacivanja i rasizma prema Romima na Zapadnom Balkanu, javni diskurs u regionu, sa nekoliko izuzetaka, zanemario je postojanje anticiganizma – specifičnog oblika rasizma prema Romima koji čini korijen  njihove diskriminacije i socijalne isključenosti.

Uprkos postojanju fenomena anticiganizma na Zapadnom Balkanu, njegove vlade nisu prihvatile ni koncept, ni njegovo postojanje.

Njihov neuspjeh da prepoznaju i izbore se sa anticiganizmom je takođe doprinijelo ograničenom uticaju njihovih strategija i akcionih planova za uključivanje Roma.

Međutim Evropska unija je predložila koncept anticiganizma, a borba protiv njega igraće važnu ulogu u novom „Okviru za inkluziju Roma“, koji treba da se usvoji u 2020. godini.

Grupe romskog civilnog sektora pozivaju vlade Zapadnog Balkana da prepoznaju anticiganizam i potrebu borbe protiv njega.

Sve zemlje Zapadnog Balkana, osim Kosova, moraju razviti nove strategije i akcione planove za uključivanje Roma tokom 2020. godine.

Ovo bi pružilo odličnu priliku vladama u regionu da otklone prethodne i trenutne nedostatke, te da poboljšaju i institucionalizuju borbu protiv anticiganizma.

Snažne predrasude i stereotipi

Ankete poput godišnjeg Balkanskog barometra pokazuju stepen odbacivanja Roma od strane mainstream društva i koliko je još uvijek duboko ukorenjen anticiganizam.

Na barometru za 2019. godinu, 68% svih ispitanika na Zapadnom Balkanu rekli su da bi se osjećali neprijatno da stupe u brak sa nekim iz romske zajednice ili da njihovo dijete ima bračnog druga Roma. Taj osjećaj odbacivanja bio je najjači na Kosovu, gdje je 83% reklo da im je neprijatno zbog te ideje.

U Bosni i Hercegovini, 41% njih je reklo da je otvoreno za brak sa Romima, a 62% će se osjećati (donekle) ugodno pozvati Rome u svoju kuću. U Srbiji je taj procenat bio 75%.

Odgovori na pitanja o suživotu u školama i na radnom mjestu su bili naročito zabrinjavajući. Oni bi takođe mogli da objasne zašto su dosadašnji pristupi i svi projekti realizovani u ovim sektorima pokazali tako ograničene rezultate i jedva doveli do nekog poboljšanja u stopi učešća Roma na tržištu rada.

Sve u svemu, 22% anketiranih je reklo da bi im bilo neprijatno da njihova djeca dijele učionicu sa romskim učenicima. U Sjevernoj Makedoniji je ta cifra iznosila 31%. S druge strane, u Srbiji je 84% ispitanika smatralo da je u redu da njihova djeca uče zajedno sa Romima.

Posmatrano na radnom mjestu, ukupno 22% je bilo nezadovoljno radeći zajedno sa Romima. I na pitanje o kupovini proizvoda od Roma, 31% je izrazilo nelagodu da kupuje proizvode od Roma.

Pokazani stavovi prema afirmativnim radnim mjerama za Rome su takođe razotkrivajući.

Ispitanici možda ni nisu bili svjesni da su u svim ovim zemljama vlasti zakonski obavezane da promovišu zapošljavanje manjina, kao što je zapošljavanje Roma u javnom sektoru. Bilo kako bilo, većina ispitanika nije podržala ideju o pozitivnim mjerama za Rome.

Postojeće politike nisu najvaljanije

Romska djeca se igraju u svom naselju u sjevernom kosovskom gradu Mitrovici (Foto: EPA / VALDRIN KSHEMAJ)

Gledajući ove podatke, neophodno je da se politike uključivanja Roma u ovim zemljama bave anticiganizmom i diskriminacijom, kao njegovim očiglednim izražavanjem.

Analiza trenutnih strategija i akcionih planova, sprovedenih od strane romskih organizacija civilnog sektora na Zapadnom Balkanu, pokazuje da to trenutno nije slučaj.

Potrebna je temeljna promjena u sadašnjem pristupu politike za borbu protiv rasizma prema Romima i diskriminacije Roma.

U kombinaciji sa rezultatima istraživanja balkanskog barometra, pokazalo se da će trenutni pristupi u obrazovanju, zapošljavanju i na drugim mjestima ostati bez uticaja, ukoliko ako se rasizam ne rješava  paralelno sa njima.

Ipak dosad se politika inkluzije Roma u regionu uopšte ne odnosi na anticiganizam. Tamo gdje politike inkluzije barem priznaju postojanje diskriminacije, sadrže znatne nedostatke.

Većina njih negira sistemsku diskriminaciju ili umanjuje odgovornost vlasti za spriječavanje i borbu protiv diskriminacije, kao i njihovu aktivnu ulogu u diskriminaciji Roma.

Na primjer Albanska inkluzijska politika priznaje samo postojanje „diskriminatorskih stavova“ ili „diskriminatornog postupanja“ u većinskom društvu, za koje kaže da se „često“ ili „povremeno“ događa.

Međutim jednako se negira postojanje sistemske i ukorijenjene diskriminacije i odgovornost vlasti ili državnih struktura za nju.

U Bosni i Hercegovini politika inkluzije Roma odnosi se prvenstveno na obaveze koje proizilaze iz međunarodnih konvencija ili nacionalnih pravnih normi, ali nedostaje eksplicitno priznanje postojanja diskriminacije Roma u zemlji.

Uzevši u obzir opseg diskriminacije sa kojom se Romi suočavaju, jednako je zabrinjavajuće da, uprkos priznanju da diskriminacija postoji, akcioni planovi zemalja sadrže samo nekoliko mjera i aktivnosti koje imaju za cilj sprečavanje ili borbu protiv diskriminacije. I samo je nekoliko predloženih mjera zaista sprovedeno.

Primjera radi, strategija Sjeverne Makedonije priznaje da diskriminacija utiče na situaciju na tržištu rada, ali mjere koje izričito sprečavaju ili suzbijaju diskriminaciju na tom tržištu izostaju. Diskriminacija se pripisuje pojedinim poslodavcima – iz privatnog sektora – ali se ne razmatra sistemski.  U pogledu obrazovanja strategija ne pokreće pitanje diskriminacije i njenih posljedica na učinak i postignuća učenika u obrazovanju.

Strategija Srbije bilježi „nezainteresovanost“ poslodavaca za zapošljavanje Roma. Uprkos tome što strategija jasno kaže da poslodavci nerado zapošljavaju Rome, ona ne navodi diskriminaciju ili rasizam kao mogući razlog za to – kao ni potrebu borbe protiv ovog oblika diskriminacije pri zapošljavanju.

Strategija Srbije posvećuje „Operativni cilj 3“ pitanju diskriminacije: „Obezbjeđivanje efikasnih mehanizama za prepoznavanje različitih vrsta diskriminacije pripadnika romske zajednice, njihovo sprečavanje i korake koje treba preduzeti u slučaju diskriminacije“.

Ovaj cilj treba postići sa 11 mjera i njihovim pojedinačnim aktivnostima. Međutim, samo je jedna mjera zakazana za sprovođenje u okviru Akcionog plana 2017-18 – dok Akcioni planovi za 2019. ili 2020. nisu usvojeni.

Bosanski akcioni planovi za zapošljavanje, stanovanje i zdravstvo ne spominju fenomen anticiganizma ili diskriminacije uopšte. Posljedično, nijedna mjera protiv toga nije predložena, ni implementirana.

I dalje su krivi Romi

Romi u Podujevu, Kosovo, blizu srpske granice, 2015. (Foto: EPA / TAMAS KOVACS HUNGARI OUT)

U nekim politikama uključivanja Roma stereotipni narativi direktno ili indirektno stavljaju odgovornost za aktuelnu situaciju u obrazovanju ili na tržištu rada na same Rome, a ne na vlasti, poslodavce ili većinsko društvo.

Na primjer, strategija Sjeverne Makedonije ne povezuje mali broj zaposlenih Roma u javnom sektoru sa diskriminacijom u institucijama, već sa nedostatkom interesovanja samih Roma. Shodno tome, njen akcioni plan ne sadrži nijednu mjeru koja promoviše zapošljavanje Roma u javnom sektoru.

Crnogorska strategija takođe prebacuje odgovornost kada su u pitanju stereotipi i predrasude i diskriminacija kulture Roma i Egipćana. Navodi da je ta diskriminacija rezultat ,,stereotipa i predrasuda koje postoje prema Romima i Egipćanima zbog specifičnosti njihove kulture”.

Kosovska politika za uključivanje Roma usmjerena je na podizanje svijesti zainteresovanih strana o podršci obrazovanju članova romskih i aškalijskih zajednica. Međutim, obraća se samo romskim i aškalijskim zajednicama, a ne članovima većinske zajednice ili školskom osoblju. Stoga se smatra da funkcionisanje inkluzivnijeg obrazovanja zavisi od samih Roma i Aškalija.

Samo nekoliko ciljeva se zaista sprovodi

Pored nedostataka u dizajnu političkog pristupa prema diskriminaciji Roma, analiza je utvrdila uznemirujuće nedostatke u primjeni mjera i aktivnosti koje se bore protiv diskriminacije.

U albanskom obrazovanju nijedna predložena aktivnost ne rješava mogući „diskriminatorski stav“ pripadnika većinskog stanovništva. Prema izveštajima albanske vlade za zapošljavanje 2018. i 2017. godine, nije provedena nijedna aktivnost koja bi se direktno bavila identifikovanjem, sprečavanjem ili suzbijanjem anticiganizma ili diskriminacije u zapošljavanju.

Akcioni plan za obrazovanje u Bosni i Hercegovini sadržavao je specifičan cilj, „Prevencija predrasuda, stereotipa i diskriminacije do 2020. godine“. Ipak nijedna od predloženih mjera nije sprovedena do 2018.

Crnogorska strategija identifikovala je diskriminaciju kao jednu od najvećih prepreka zapošljavanju Roma i Egipćana. Međutim, ona ne predlaže nikakve stvarne mjere za borbu protiv diskriminacije u ovoj oblasti.

U Sjevernoj Makedoniji, ni akcioni planovi za obrazovanje, ni za zapošljavanje ne sadrže izričito pozivanje na diskriminaciju u ciljevima ili mjerama; nijedna mjera nije direktno usmjerena na sprečavanje ili borbu protiv diskriminacije.

Novi pristup mora dopuniti postojeće strategije

Ilustracija (Foto: Kimberly Farmer/Unsplash)

Zaključno, dok bi druge mjere, poput pružanja pomoćnika u nastavi i stipendije, mogle doprinijeti suzbijanju posljedica diskriminacije ili anticiganizma, i iako postojeći sveobuhvatni zakoni i politike protiv diskriminacije pružaju dobru osnovu za borbu protiv diskriminacije, potreban je novi pristup politici za uključivanje Roma, zasnovan na prepoznavanju i borbi protiv anticiganizma.

Takav novi pristup politike ne bi trebalo da zamijeni, već da dopuni trenutne aktivnosti koje imaju za cilj da poboljšaju socijalno-ekonomsku situaciju Roma, čime se ostvaruje bolji uticaj.

Izgleda da su neke vlade, kao i u Bosni, shvatile da je prepoznavanje i suzbijanje anticiganizma preduslov za uspješano i održivo uključivanje Roma i razmatraju da se bave anticiganizmom u novim strategijama i akcionim planovima.

Neophodni je zajednički napor za novi pristup politici. Ovaj pristup treba da obuhvata različite mjere, počev od mjera za podizanje svijesti i informisanja ili treninga koji promovišu koncept anticiganizma, kao i mjera za poboljšanje položaja Roma u oblastima obrazovanja, zapošljavanja, stanovanja i zdravlja.

Vlade regiona, kao i Evropska unija i njene države članice treba da priznaju da borba protiv anticiganizma neće samo poboljšati život Roma, već je preduslov stvaranja demokratskog i inkluzivnog društva.

Na kraju borba protiv anticiganizma je lakmus test za demokratsku zrelost zemlje i njeno poštovanje ljudskih prava.

Stephan Muller sarađuje sa Centralnim vijećem njemačkih Sintija i Roma (Zentralrat Deutscher Sinti und Roma) na inicijativi pod nazivom „Ka novoj politici sa Romima na Zapadnom Balkanu“, u saradnji s romskim aktivnom Albanijom (Albanija), Otaharinom (Bosna i Hercegovina) i Hercegovina), Zajedno napredujemo (Kosovo), Glas Roma, Aškalija i Egipćana (Kosovo), Phiren Amenca (Crna Gora), Romalitico (Severna Makedonija), Udruženje koordinatora za romska pitanja (Srbija) i Forum Roma Srbije (Srbija). Inicijativu podržava nemačko ministarstvo spoljnih poslova.

Iznesena mišljenja su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove autora BIRN-a.

TEKST PREVELA: Nevenka Kapičić

AUTOR: Stephan Muller

IZVOR: BIRN