ALMIR TAHIRI, JEDAN OD RIJETKIH VISOKO OBRAZOVANIH ROMA
image3-2-e1607013796906-min88

Glas iz zadnje klupe

Poslije završenog fakulteta političkih nauka u Podgorici, na Centralno evropskom univerzitetu u Budimpešti usavršavao je znanja iz međunarodnih odnosa i diplomatije i engleskog. Trenutno radi kao asistent direktora i administrativni menadžer u međunarodnoj kompaniji Alucon group, koja učestvuje u realiziciji  projekta Portonovi. U potrazi, kako kaže, za dodatnim znanjem i vještinama, upisao je specijalističke studije menadžmenta u biznisu na Fakultetu za menadžment u Herceg Novom. 

U velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ‘’Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice.’’ Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih

Mladi Romi i Egipćani moraju, prije svega, da razmišljaju svojom glavom. Imamo i mi naših grešaka, ali ima i država i zato je potrebna ruka saradnje – kaže u razgovoru za Centar za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) politikolog Almir Tahiri.

Uz insistiranje na obrazovanju sve većeg broja mladih iz romske i egipćanske populacije, Tahiri naglašava da i njihova zajednica mora da se odrekne običaja pravdanih tradicijom. Riječ je, prije svega, o ranim ugovorenim i prisilnim brakovima i o nasilju nad ženama. “Iako nasilje nad ženama nije dio kulture, običaja i tradicije kod Roma, toga ima i danas. Ne kažem da nema kod neromske zajednice, ali ima i kod nas. Moramo zajedno da se borimo protiv toga”.

Tahiri je jedan od malobrojnih fakultetskih obrazovanih Roma u Crnoj Gori. Poslije završenog fakulteta političkih nauka u Podgorici, na Centralno evropskom univerzitetu u Budimpešti usavršavao je znanja iz međunarodnih odnosa i diplomatije i engleskog. Trenutno radi kao asistent direktora i administrativni menadžer u međunarodnoj kompaniji Alucon group, koja učestvuje u realiziciji  projekta Portonovi. U potrazi, kako kaže, za dodatnim znanjem i vještinama, upisao je specijalističke studije menadžmenta u biznisu na Fakultetu za menadžment u Herceg Novom.

– Glavni pokretači u mom obrazovanju, majka, otac i kompletna porodica tjerali su me da se obrazujem, konstantno govoreći da je to krucijalno za moju budućnost. Sa pet godina, uputili su me u predškolsko vaspitanje i na taj način pokušali integrisati u većinsku zajednicu. Moje djetinjstvo je prošlo kao i svako drugo romsko, praćeno stigmatizacijom, diskriminacijom. Ali i mojim konstantnim dokazivanjem da ja zaista mogu, znam, hoću i da nije tako kako drugi misle. Ne mogu da kažem da je bilo lako. Naročito, ako ste jedini pripadnik romske zajednice u školi. Surova je realnost, da romska djeca sjede u zadnjoj klupi – prisjeća se Tahiri.

Njegov problem je, kaže bio i to što u najranijem periodu nije imao primjer koji bi slijedio.

-Moji roditelji su neobrazovani i kad bih dolazio kući, plakao i govorio da ne želim u školu, jer me djeca maltretiraju I nazivaju pogrdnim imenima, nijesam nailazio na razumjevanje, da me neko uputi da te stvari nijesu normalne, ali da moramo da se borimo sa tim i da to nikad ne prihvatamo.  Nije to krivica mojih roditelja, zato što su oni neemanicipovani, ali su, ipak, dali sve od sebe da me izvedu na pravi put. U srednjoj školi, bilo je blaže što se tiče stigmatizacije i diskriminacije, dok su me na fakultetu lijepo prihvatili. Družili smo se i danas sam u kontaktu sa većinom – kaže Tahiri.

Koliko ocjenjujete važnost školovanja romske i egipćanske populacije na putu njihovog osnaživanja i potpunijeg integrisanja u društvo?

– To mora biti imperativ. Pored osnovnog, zakonom bih uveo i obavezno srednjoškolsko obrazovanje, kao što su to uradile neke zemlje u regionu. Da sva romska djeca pohadjaju osnovnu i srednju školu i da budu podstaknuta i da im se razvije svijest o potrebi da ide na fakultet.

Mislim da je na tom planu nedovoljan rad države, ali i nevladinog sektora, koji ne podstiču u dovoljnoj mjeri mlade na dalje školovanje, ne rade sa njima i ohrabruju ih.

Ako je trenutno u osnovnim školama gotovo hiljadu mališana iz RE populacije, a tek svaki deseti upiše srednju školu i nešto više od jednog procenta fakultet, gdje vidite ključne probleme?

-Većina naših roditelja radi u komunalnim preduzećima, ili se bavi sakupljanjem sekundarnih sirovina. Ne generalizujem, ali u velikom broju romskih porodica govore svojoj djeci: ‘’Pa što bi se ti obrazovao, dovoljna ti je osnovna škola, svakako ćeš na kraju čistiti ulice.’’ Takvo mišljenje u porodicama kreira i sistem, zato što Romi ne vide sebe kao dio zajednice jednakih i ravnopravnih. Prije godinu dana, predložio sam jednom lokalnom hotelu da zaposle mog rođenog brata, koji je vrhunski šanker, za to se i školovao. Predložio sam da zaposle i jednog druga, koji je htio da radi običan fizički posao, čišćenje, održavanje higijene, rad u kuhinji, vozač, šofer, što god, jer ima samo osnovnu školu. Menadžer hotela je odbio, a kasnije vidim da su zaposleni Filipinci.

Šta bi, na osnovu Vašeg iskustva, trebalo uraditi da se više pripadnika RE populacije bolje školuje i adekvatno zaposli?

– Treba nam pružiti šansu. Postoji mogućnost da se smanji broj nezaposlenih Roma, da učestvujemo u razvoju turizma. Imamo iza nas bogatu kulturu staru vjekovima. Samo u mojoj kući se govore četiri jezika, od kojih su dva engleski i njemački. Imate takvih porodica na stotine u Crnoj Gori. Zamislite, ako imate romsko dijete koje već govori nekoliko stranih jezika, koliko ga je lako naučiti još jedan, ili uvesti u stručno osposobljavanje, da bude konobar, kuvar, šanker. Da sjutra bude zaposlen u nekom luksuznom, turističkom hotelu. Gost će zaista imati osjećaj da se nalazi u građanskom, multikulturalnoj, multinacionalnoj, multikonfesionalnoj zajednici. Da ne govorim kako naši kulinarski specijaliteti mogu dodatno obogatiti  turističku ponudu. Tu je i ekonomski benefit. Ako zaposlite Roma, on neće biti na teretu države, nego će joj doprinositi. Treba samo ekonomski razmišljati, ne mora neko nas da ‘’integriše’’ zato što nas voli

To bi dodatno podstaklo i mlađe generacije, da se dodatno usavršavaju, školuju, jer bi vidjeli pozitivne primjere.

Gdje u tome vidite ulogu države, a gdje nevladinog sektora?

Država treba da pruži ruku saradnje romskim mladim ljudima, koji su emancipovani, školovani, kreativni. Mi volimo Crnu Goru. Nećemo mi nigdje odavde, svidjalo se to mnogima ili ne. Koliko je ova država Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bosanaca, Albanaca, toliko je i naša. Ja tu vidim rešenje, ako zajedno učestvujemo u kreiranju javnih politika koje bi doprinjele našem položaju. Tu su i međunarodne organizacije, koje bi trebalo da pomognu.

Zar nije apsurd, da je od 2010. do 2020. godine možda petnaestak Roma završilo fakultet. Mizerija. Ali, ne možemo za to kriviti samo državu. Meni je omogućila stipendiju, studenski dom. Bez te stipendije, nikad ne bih završio fakultet. Ja tu vidim krivicu i u romskom NVO sektoru, jer ne podstiču dovoljno mlade na obrazovanje. Da li je to određena vrsta ljubomore samoprozvanih lidera, ili strah od konkurencije koja bi se stvorila nakon određenog vremena, to je već druga tema. Čast izuzecima, par nevladinih organizacija, koje se zaista trude, angažuju, bore se, ali to nije glas naroda.

Pratim i rad ostalog NVO sektora. Podjite po tim organizacijama po Crnoj Gori što dobijaju određene evropske i državne projekte. Pare za Rome, nigdje zaposlenog Roma. Ili, ako je zaposlen, to bude neki stažista, aktivista, asistent, dobije neku crkavicu. Čisto da se slika u medijima, kao da je on tu. Nećete vi čuti da je negdje neki Rom koordinator u projektu, projekt menadžer… Gdje su sve te pare date za Rome, a nigdje zaposlenog Roma. Projekat za Rome – bez Roma.

Sve su glasniji zahtjevi za političku participaciju Roma i Egipćana i takozvanu pozitivnu diskriminaciju koja je primijenjena kod drugih manjina. Kako, kao politikolog gledate na mogućnost da se na nekim narednim izborima Romi i Egipćani pojave sa svojom partijom?

– Mislim da smo politički diskriminisani zato što je jednoj manjinskoj zajednici omogućen smanjen cenzus, a nama nije, iako nas brojčano ima malo više od njih. Ali, to nas ne treba da zaustavi u namjeri da budemo politički aktivni i izađemo na političku scenu.

To može donijeti samo dobro. Mislim da je osnovana jedna politička partija, prije godinu dana. Nije mi poznato zašto nijesu izašli na parlamentarne izbore. To je velika šteta. Mene bi lično radovalo da u budućnosti vidim romsku poilitičku partiju koja će sigurno biti za progres zajednice i obogatiti građansku Crnu Goru. Da u raznim institucijama vidimo zaposlene Rome. U parlamentu, da se čuje glas Roma.

 

Nardi Ahmetović

IZVOR: Centar za istraživačko novinarstvo

 

Add a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *