U romskom naselju, tamo gdje su očekivanja često jača od snova, jedna žena je odlučila da promijeni pravila. Ne buntom. Već radom, upornošću i tihom, ali snažnom porukom: Romkinja može.

Elizabeta Beriša rođena je u Beogradu, a u Podgoricu dolazi 2011. godine nakon udaje. U novoj sredini i u zajednici u kojoj su uloge žena jasno određene, donosi odluku koja nije bila uobičajena – da radi i bude finansijski nezavisna.

„Mogu reći da sam u tom naselju bila jedina snaha koja radi i koja je samostalna“, kaže ona.

Takva odluka, svjesna je, često povlači komentare i predrasude, ali ključnu razliku napravila je podrška porodice. „Svi su me podržali i to mi je bio vjetar u leđa“, ističe, naglašavajući da bez toga promjene u zatvorenim zajednicama gotovo da nijesu moguće.

Danas radi kao medijatorka u Zavodu za zapošljavanje u Podgorici, gdje svakodnevno komunicira sa ljudima koji traže posao, često bez adekvatnog obrazovanja ili radnog iskustva. Njena uloga nije samo administrativna – ona je i savjetodavna, motivaciona, a nerijetko i ljudska podrška onima koji su na margini tržišta rada. Iako priznaje da na početku nije imala dovoljno znanja, kroz tromjesečnu obuku i uz pomoć kolega savladala je posao.

„Nisam ništa znala, ali sam uz pomoć kolega sve naučila“, kaže.

Prema dostupnim istraživanjima stopa nezaposlenosti u romskoj zajednici višestruko je veća u odnosu na opštu populaciju, dok je nivo obrazovanja među Romkinjama posebno nizak. Upravo zato, Elizabetin rad ima dodatnu težinu.

Motiv joj nikada nije bio isključivo finansijski. „Cilj mi je bio da pomognem ljudima koji ne mogu sami sebi da pomognu, posebno onima koji imaju manje obrazovanja. To me ispunjava“, kaže. Ipak, predrasude nijesu izostale. Ne od kolega, već od korisnika usluga.

„Zbog marame su me pitali – radiš li ti ovdje? Zašto baš ti?“

Na takva pitanja, odgovara rezultatima.

Osjećaj odgovornosti nosi još iz djetinjstva. Odrasla je bez oca i, kako kaže, rano naučila šta znači raditi i snalaziti se. Tokom školovanja radila je u fitnes centru i u trafici kako bi pomogla majci. Danas razmišlja o upisu fakulteta, ali joj administrativne prepreke, zbog neriješenog pravnog statusa, usporavaju taj plan. Ipak, ne odustaje.

„Predala sam zahtjev za stalni boravak i nadam se da ću uskoro moći da nastavim školovanje“, kaže, dodajući da želi da upiše pravni fakultet.

Nakon radnog vremena, čeka je druga smjena – kuća i četvoro djece. „Spremanje ručka, kuća, domaći zadaci… to je svakodnevica“, kaže, ali ne kao žalbu, već kao činjenicu. Upravo u toj dinamici pronalazi ravnotežu. „To me na neki način opušta.“

Elizabeta međutim ne staje tu, ona vikendom radi i privatno. U jednoj sobi svog doma otvorila je mali kozmetički salon, gdje pruža usluge manikira, pedikira, depilacije i nadogradnje trepavica. Vještine je stekla kroz program obuke Makeup the future, koji je organizovala NVO Phiren Amenca, što je, kako kaže, bila prilika koju je znala da treba da iskoristi.

Njene klijentkinje su i Romkinje i neromkinje. Ni tu predrasude nijesu izostale. „Desilo se da žena dođe, vidi da je romsko naselje i pobjegne“, priča. Ipak, iskustvo pokazuje da se stavovi mijenjaju onog trenutka kada ljudi pređu prag i upoznaju je. „Kroz razgovor shvate da Romi nijesu ono što zamišljaju.“

U radu sa ženama iz romske zajednice najviše je pogađa njihova nesigurnost i (ne)zavisnost. „Često ne dolaze same na savjetovanje, neke od njih ni kod doktora ne smiju da idu same. Uvijek imaju nekoga uz sebe, neko drugi govori za njih“, kaže.

Obrazovanje vidi kao ključnu prepreku, ali i kao rješenje. „Nemaju dovoljno znanja ni samopouzdanja da bi radile ono što žele.“

Zbog toga njena poruka ostaje jednostavna, ali snažna: „Nije kasno da se krene. Nije kasno za školu, za posao, za samostalnost. Sada nek krenu“.

Elizabeta Beriša kao zaposlena žena, majka, ali i preduzetnica, svakodnevno pokazuje da promjena ne dolazi odjednom, već postepeno.

U zajednici gdje su granice često unaprijed postavljene, ona ih pomjera – tiho, ali uspješno.

Ovaj članak nastao je u okviru projekta „Roma Women in Focus: From the Margins to the Mainstream“, koji se realizuje uz podršku Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kroz projekat „Reporting Diversity Network – The New Agenda“, finansiran od strane Evropske unije.