Anita Beriša, dobitnica nagrade EU za doprinos integraciji Roma, danas radi u Ministarstvu evropskih poslova. Kroz ličnu borbu sa diskriminacijom i pritiscima okoline, izborila se za obrazovanje i karijeru. Poručuje da institucije moraju sprovoditi strategije, a ne ostajati na praznim dokumentima.
Anita Beriša, iako kao djevojčica nije sanjala da će jednog dana raditi u Ministarstvu, njen životni pravac vodio ju je upravo tamo gdje može mjenjati stvari iz korijena. Anita danas radi u Ministarstvu evropskih poslova i jedna je od dobitnica prestižne nagrade Evropske unije za doprinos integraciji Roma. Njen put do te pozicije nije bio ni lak ni jednostavan.
O svom odrastanju, izazovima, uspjesima i motivaciji govorila je u podcastu „Ternengo Avazi – Glas mladih“ na RomaNet portalu.
Anita Beriša na dodjeli EU nagrade za doprinos integraciji Roma, Izvor: www.gov.me
„Kao mala zamišljala sam sebe u bijelom mantilu, divila sam se medicinskim sestrama i doktorima jer pomažu ljudima. Moja želja je bila da i ja pomažem ljudima kako iz moje zajednice tako i drugim ljudima”, prisjeća se Anita.
Završila je Osnovnu školu Božidar Vuković u Podgorici, zatim upisala Srednju medicinsku školu takođe sa sjedištem u Podgorici, a svoje fakultetsko obrazovanje nastavila je na Fakultetu za poslovanje i menadžment u Baru.
Anita kaže da joj je nateži dio obrazovanja bio tokom osnovne škole. Rođena u Nemačkoj, sa sedam godina se vratila u Crnu Goru, a tada je započela svoju borbu s jezikom i novim okruženjem.
„Do svoje sedme godine sam bila u Nemačkoj, i onda sam došla i već u septembar krećem u školu. Bilo mi je jako teško, jer nisam znala crnogorski jezik“, prisjeća se Anita. „Čudno sam se osjećala. Prvi dan je, ajde da kažem, prošao u redu, ali kako je nastavljalo, svaki dan mi je bilo sve gore i gore. Nisam ništa mogla da razumijem, ni vršnjake, ni učiteljicu.“
Međutim, Anita je imala sreću da joj učiteljica bude Vesna Dragićević, koja je odlučila da se potpuno posveti njenom obrazovanju. Učiteljica Vesna, kaže Anita, je bila ta koja je prepoznala njen potencijal i uložila dodatni napor kako bi joj pomogla da savlada crnogorski jezik.
„Ona je svaki dan ostajala sa mnom, pomagala mi je oko domaćih zadataka, imala sam posebne zadatke kako bih što pre savladala jezik, čak mi je znala snimiti pjesmice kako bih ih lakše naučila..“ objašnjava Anita, naglašavajući važnu ulogu prosvjetnih radnika u obrazovnom sistemu.
Nakon toga, Anita je donijela odluku da upiše srednju medicinsku školu. Iako je oduvijek osjećala želju da se bavi medicinom, tu odluku dodatno je oblikovala želja njene bake, koja se često razbolijevala. Njena najveća želja bila je da pomogne baki – da je izliječi i olakša joj svakodnevicu.
Trenutak koji je ostao duboko urezan u Anitino pamćenje bio je dan kada su zajedno otišle kod doktora. Anita je jasno primijetila razliku u načinu na koji im se osoblje obraćalo – pogledima, tonom, ponašanjem. Tada je osjetila nešto što ju je dodatno motivisalo da upiše medicinsku školu: nepravdu i diskriminaciju prema Romima u zdravstvenom sistemu.
Dok je još bila učenica srednje medicinske škole i na praksi u Kliničkom centru u Podgorici, mlade djevojke su joj, kaže Anita, prilazile i pitale kako je uspela. „Bila sam samo učenica, ali njima je to bilo veliko. Pitala su me – kako si mogla?“
Kada je došlo vrijeme za upis na fakultet, Anita se suočila sa pritiscima iz sopstvene zajednice. Dio pripadnika romske zajednice pokušavao je da obeshrabri njene roditelje, posebno njenog oca, ponavljajući da „djevojčici školovanje nije potrebno“, da „može da pobjegne“, te da „Romi ne mogu uspjeti“.
„Društvo ih je osuđivalo jer su mi dali slobodu da se školujem, mnoge romske djevojčice nemaju tu priliku – jedva završe osnovnu školu, a kamoli srednju školu ili fakultet“, ističe ona.
Takvi komentari stvorili su dodatni teret i Aniti i njenim roditeljima. Ipak, uprkos pritiscima, roditelji su je podržavali. Vjerovali su u obrazovanje svoje kćerke i odlučno stali uz nju, pružajući podršku na svakom koraku njenog puta.
Anita Beriša i njen otac, izvor: Privatna arhiva
Iako je u početku sanjala o medicini, Anita je kasnije promijenila pravac i odlučila da upiše Fakultet za poslovanje i menadžment u Baru. Na tu odluku uticala je njena bliska prijateljica, ali i želja da pomogne porodici u razvoju porodičnog biznisa. I tako se, korak po korak, Anita udaljavala od medicine, ali ne i od pomaganja drugima.
Pored akademskog puta, Anita je godinama bila i aktivistkinja NVO Phiren Amenca. Kroz svoj rad na terenu, kaže da je često imala priliku da razgovara sa ženama iz romske zajednice, slušajući njihove priče, strahove i izazove. Kroz taj njen rad uočila je jedan veliki problem – Romkinje se i dalje jako teško odlučuju da se izbore za sebe, plaše se da progovore.
„Mislim da je u pitanju duboko usađen strah. Mnoge žene ne znaju koja su njihova prava jer nisu imale priliku da se obrazuju. A kad ne znaš šta ti pripada, teško je da se boriš za to“, objašnjava Anita. Dodaje da upravo nedostatak obrazovanja predstavlja jednu od najvećih prepreka u osnaživanju žena unutar zajednice.
Anita Beriša, Izvor: RomaNet
Smatra da je obrazovanje ključ za promjenu – ne samo formalno, već i kroz radionice, tribine, razgovore i podršku u zajednici. Međutim, upozorava da se žene ne mogu same nositi s tim teretom – potrebna im je podrška institucija.
„Institucije treba da budu nosioci promjena, ali u praksi se to rijetko vidi. Imamo strategije, imamo dokumente – poput Strategije za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana za period 2021–2025 – ali se oni ne sprovode, sve ostaje samo mrtvo slovo na papiru. Kada bi se stvarno sprovodilo sve što piše u tim dokumentima, mi danas ne bismo razgovarali o problemima Roma i Romkinja generalno u Crnoj Gori“, poručuje Anita.
Cijeli razgovor pogledajte na linku: https://youtu.be/TXzflRWN9m8?si=s57Vv8Pb5AxtWJ7U