Zovem se Agim Gaš, rođen sam 4. januara 1997. godine u Podgorici. Student sam Pravnog fakulteta. Trenutno živim u Budvi sa roditeljima, bratom i sestrom. Tokom školovanja veliku podršku sam imao od moje porodice i drugova iz škole.

Pohađao sam osnovnu školu „Božidar Vuković Podgoričanin“. Sjećam se kad sam krenuo u prvi razred – sav srećan stojim u redu, držimo se za ruke i čekamo učitelja. Sa mnom u odeljenju su bila još nekolika Roma, uključujući i mog brata od strica.

Prvi razred bio je dosta jednostavan, a ni drugi nije bio tako težak. Tek u trećem počinju poteškoće, ali moj tadašnji učitelj se pobrinuo da ih ne osjećam baš mnogo. Imao sam probleme sa jezikom, ali sam ih brzo savladao. Inače, svi mi kažu da sam talentovan za jezike, jer ih brzo učim, barem su mi tako rekli profesori sa engleskog kursa „Oksford“ i profesori kod koji sam išao na privatne časove.

Žive su još neke slike iz mog djetinjstva: treći razred, prva ekskurzija, nas četvorica u sobi i tada – ludilo. Sedam nezaboravljenih dana u Čanju. Sa mnom u sobi su bili Haris, Ibro i Anes.

Prvi dan poslije dolaska u hotel smo išli na ručak, a zatim na plažu, sav sam srećan jer idemo na kupanje. Čim sam ugledao more počeo sam da trčim i ušao u vodu. Tada je učitelj trčao za mnom i galamio zbog toga što sam uradio, umalo da nas vrati u hotel. Nakon plaže smo večerali i zatim smo se družili. Poslije tog zajedničkog druženja, nas četvorica smo nastavili naše igre u sobi.

Dok su ostali spavali, mi smo u sobi igrali fudbala, žmurke, skakali po krevetima, dok nam neko nije pokucao na vrata. Pravili smo se da spavamo, ali nakon upornog kucanja moj druga Anes je onako trljajući oči kao da spava, pita ko je i otvorio vrata,. Kad ono direktor, bijesan. Nakon što je povjerovao da spavamo otišao je, a mi smo nastavili da se smejemo. Nas četvorica smo bili najgori, čak smo dobili i diplomu za najgoru sobu. A ja sam, pored te diplome, dobio i diplomu najboljeg plivača.

Mi smo se tako družili sve do osmog razreda. Igrali smo fudbala svaki dan, žmurke itd. Sjećam se jednom sam kući došao u 11 sati navečer, jer sam igrao žmurke sa drugovima, a moji su već počeli da me traže.

Nakon što sam završio osmi razred, roditelji odlučuju da me ispišu iz škole u Podgorici i da deveti razred upišem u Budvi, jer su oni tamo radili, a ja sam do osmog razreda živio sa babom i đedom. Kada sam saznao da hoće da me ispišu i da školovanje nastavim u Budvi, bio sam baš tužan. Plakao sam po čitav dan, ali oni, ne pitajući me, ipak me upisuju u Budvu. Tamo sam završio deveti razred.

Prvi dan škole u Budvi bio je težak, svi nepoznati, jedino smo ja i sestra bili učenici romske nacionalnosti. Poslije nekoliko dana se ja naviknem u novoj školi i upoznam novo društvo. Bliži se kraj školske godine, ekskurzija, šest dana na sjeveru. I na ovoj ekskurziji je bila svega, ali manje nego na onoj u trećem razredu. Jedino neprijatno što mi se dogodilo na ekskurziju je kad mi je velik zvučnik pao na nogu, ali nije bilo ništa strašno, čak sam se smijao tome. Sjećam se i da je diskoteka, u koju smo izlazili, imala televizor i prenosila Ligu šampiona, što je bila mana, jer smo svi mi muškarci gledali utakmicu dok su djevojke igrale. Ali, nakon utakmice družili smo se, posebno posljednjeg dana ekskurzije, čak smo i plakali. Zatim povratak kući, pa mala matura… I tu je bilo plakanja.

Srednja škola, upisujem gimnaziju u Budvi. To je bila mješovita škola u koju su dolazili i učenici iz dugih primorskih gradova. I tu sam bio jedini Rom. Ali, nijesam obraćao na to pažnju, štaviše biću upamćen kao prvi iz moje zajednice koji je završio gimnaziju u Budvi. Iako u Budvi postoji romsko naselje “Palestina” djeca koja žive u tom naselju idu u osnovnu školu samo do petog razreda, a srednju tek ne upisuju. Pored mene u budvanskoj je gimnaziji, kasnije, učila i moja sestra, koja će uskoro završiti.

Sad sam na Pravnom fakultetu u Podgorici. Član sam Romske organizacije mladih „Koračajte sa nama – Phiren amenca“ koja mi pruža priliku da učestvujem i na raznim seminarima i radionicama. Čak sam prošao i obuku za novinarstvo. Imam iskustva i u radu na portalu „Vijesti“, a zatim i na prvom romskom portalu Romalitika gdje volontiram. Ne namjeravam da stanem, jer uz podršku roditelja, prijatelja i snažnu volju, može se sve postići.

Portal RomaNet