Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) predstavio je rezultate istraživanja Etnička distanca 2025, koji pokazuju da je etnička distanca i dalje najveća prema Romima i Romkinjama u Crnoj Gori.

Kada nakon više usvojenih strategija i akcionih planova Romi i dalje drže „prvo mjesto“ po etničkoj distanci, to jasno ukazuje na propuste i nedostatke u sprovođenju mjera – od obrazovanja, zapošljavanja i stanovanja, do svakodnevnih prilika za kontakt i zajednički život, upozorio je Elvis Beriša izvršni direktor romske NVO Phiren Amenca.

Podaci iz istraživanja ukazuju na to da se etnička distanca prema Romima najviše ogleda u sferi bliskih odnosa.

Crnogorci, Srbi, Albanci, Bošnjaci i Muslimani uglavnom nemaju problem s tim da Romi žive s njima u istoj državi. Međutim, kada se radi o položajima moći ili bliskim porodičnim vezama, nivo neprihvatanja znatno raste.

Prema istraživanju, samo 6% Srba izjavilo je da im smeta da Romi žive u istoj državi, ali čak 60,1% njih ne bi željelo da Rom zauzme rukovodeću funkciju.

“Mnogi su rekli da im ne smeta što Romi žive u istoj državi – ali čim treba da im Rom bude direktor, učitelj njihovog djeteta ili zet, vrata se naglo zatvaraju. Zamislite kako se osjeća romsko dijete koje odrasta znajući da ga komšije prihvataju samo do granice koja njima odgovara. Da može da bude tu, ali ne i jednak”, zabrinuto objašnjava Beriša.

Među Muslimanima nije zabilježeno da iko ima problem s tim da Romi žive u istoj državi, ali zato gotovo 90% njih ne bi prihvatilo da budu u bliskom srodstvu s Romom.

Kod Albanaca je distanca najizraženija u gotovo svim kategorijama. Čak 44,9% Albanaca ne bi željelo da se druži niti posjećuje Rome, dok bi 47,8% imalo problem da Rom ili Romkinja vaspitava njihovu djecu. Kada je riječ o komšijskim odnosima, upravo su Albanci najisključiviji – 39,7% ne želi Roma za komšiju.

Prema istraživanju, posmatrano od sticanja nezavisnosti 2006. do danas, etnička distanca nikada nije bila na nižem nivou. Danas je čak 15,9% niža nego 2007. godine, kada je zabilježen istorijski maksimum. Ipak, iz nevladinog sektora upozoravaju da to ne znači da su predrasude nestale.

„Podatak da su Romi i dalje manjinska grupa prema kojoj građani Crne Gore imaju najveću etničku distancu predstavlja ozbiljno upozorenje našem društvu i sistemu,“ ističe Beriša. „Iako ohrabruje činjenica da je distanca manja nego prethodnih godina, ovaj nalaz ne smije se posmatrati kao uspjeh, već kao signal da socijalizacija Roma i dalje nije zaživjela, na papiru stvari možda izgledaju bolje, ali svakodnevni život romske zajednice i dalje je ispunjen preprekama i nerazumijevanjem”, dodao je on.

„Ovaj podatak nam pokazuje da je potrebna bolja koordinacija između lokalnih samouprava, državnih institucija i romske zajednice, kao i jačanje uloge samih pripadnika zajednice u sprovođenju i praćenju određenih programa i politika“, istakli su iz Romskog savjeta Crne Gore.

Prema podacima iz istraživanja prikazanim na Grafikonu 36, građani Crne Gore najviši stepen diskriminacije prepoznaju u oblasti rada i zapošljavanja, dok je odmah iza toga oblast obrazovanja. Upravo u tim segmentima, kako istraživanje pokazuje, manjine – uključujući Rome – i dalje nailaze na najveće barijere.

Beriša je podsjetio da u Crnoj Gori postoji poseban vrtić za romsku djecu – umjesto da romska djeca uče sa drugom djecom u predškolskim ustanovama, oni su od početka stavljeni u izolovani okvir. On kaže da se tako etnička distancka ne smanjuje nego produbljuje.

„Ako se djeca izdvajanjem od vrtića uče od najranijeg uzrasta da „postoje oni i mi“, kako očekivati da u školama i kasnije u životu ne nose predrasude? Isto važi i za stanovanje, umjesto da se obezbijedi mješovito naseljavanje, većina romskih porodica planski je smještena u isto naselje na Vrelima Ribničkim. To je stvorilo getoizaciju umjesto socijalizacije“, objašnjava Beriša, izvršni direktor NVO Phiren Amenca, i dodao da smatra da upravo ovakvi obrasci segregacije predstavljaju jedan od ključnih razloga zašto je etnička distanca u Crnoj Gori i dalje velika prema romskoj zajednici.

Violeta Hajrizaj, medijatorka u obrazovanju, ističe da je izuzetno važno da djeca od najranijeg uzrasta budu zajedno i upoznaju se kako bi rušila predrasude jedni o drugima. „Ako se to ne desi u vrtiću i školi, kasnije će biti mnogo teže – djeca će znati o Romima samo ono što čuju iz društva i medija, a to često bude negativno“.

Zato je Beriša istakao važnost uvođenja nastave o romskom identitetu u školski sistem, naglašavajući da je to ključni korak za bolje upoznavanje i razumijevanje pozitivnih strana romske zajednice. On je apelovao na nadležne institucije da prepoznaju značaj ove inicijative, jer samo kroz obrazovanje može da se sruše stereotipi i unaprijedi društvena inkluzija Roma.

Romski savjet preporučuje jačanje međusobne koordinacije između romskih i neromskih organizacija kako bi se izbjegla fragmentacija napora i preklapanje aktivnosti, takođe naglašava potrebu za povećanjem transparentnosti u trošenju sredstava, kao i postavljanje jasno mjerljivih ciljeva projekata koji se realizuju u ime inkluzije Roma.

„Iako CEDEM-ovo  istraživanje pokazuje da je etnička distanca na papiru manja nego ranije, realnost na terenu govori nešto sasvim drugo,“ poručuje Hajrizaj.

„Kada svakodnevno radite sa romskom zajednicom i za romsku zajednicu, vidite da predrasude nisu nestale – naprotiv, nikada ih nije bilo više. Nikada nije bilo više govora mržnje, nikada više tih nevidljivih zidova koji dijele ljude. To se ne osjeti u tabelama i procentima, ali se osjeti u svakom razgovoru, u svakom pogledu, u svakoj prepreci na koju naiđete samo zato što ste Rom ili Romkinja.“

Ona naglašava da ovakva stvarnost boli i obeshrabruje, ali istovremeno poziva na akciju: „Ovo ne govorim da bih širila pesimizam, već da bih probudila svijest. Brojke su jedno, a život je drugo”, zaključuje Hajrizaj.