Nije važno šta je na vama već šta je u vama. Prosjačio sam i ne stidim se toga, pobjedio sam život i tek ću da ga pobjeđujem“, Meti Kamberi.
Meti Kamberi je rođen u Nišu i ima 19. godina. Autor je romana „GRAD BOLA“, koji je juče izašao iz štampe. Ukoliko želite da naručite knjigu možete se javiti putem njegovog mejla kamberimeti568.com ili putem instagram profila m_etisha. Kamberi je završio srednju trogodišnju školu “Mode i lepote” za modelara, a upisao vanredno četvrti stepen za modnog dizajnera jer je, svakako, njegovo buduće opredjeljenje socijalni rad i planira da upiše Filozofski fakultet. Promijenio je kao vagabunda, pet osnovnih škola jer je lutao da nađe sebe izgubljenog u lošem društvu i nemoralu.
Meti Kamberi (Izvor: Veljko_photography)
RomaNet: Šta te je to inspirisalo da napišeš roman “GRAD BOLA”?
Kamberi: Cilj koji polako i sigurno ostvarujem, postavio sam u ranijm godinama jer sam život shvatio možda i prije vremena. Prerano sam osjetio duhovnu i fizičku bol nemaštine, pa sam jedan od onih koji su pobijedili svoju sudbinu. Riješio sam da napravim nešto od sebe i pokidam lance životarenja od danas do sjutra. Bilo mi je teško, neopisivo teško. Redovno sam pisao praznog stomaka. Odrekao sam se svega, što je normalno da jedan mlad čovek ima, samo da bih završio roman koji je izašao u štampama. Zahvalan sam svim medijima koj su pisali i govorili o meni, jer mi to mnogo znači i jer sam na taj način uspio da obezbijedim sredstva za izdavanje romana. Sva ta brza „popularnost“ stvara malu dozu nesigurnosti, ali mislim da je to normalno, jer sam ipak u tinejdžerskim godinama i ovo je veliki uspijeh za mene. Opet, nisam ni previše srećan. Brzi uspijeh može uništiti čovjeka više nego neuspijeh, pa se trudim da ostanem priseban i zdravo rezonujem, jer sam izabrao da radim nešto što podrazumijeva izlaganje javnosti.
RomaNet: Kakav ti je osjećaj kada uzmeš sve ovo u obzir?
Kamberi: Nisam srećan zbog svega pomenutog, ne mogu biti srećan sa ovakvom pričom, ali osjećam dozu zadovoljstva, jer sam napisao priču o kojoj mnogi ćute. Roman sam napisao bez dlake na jeziku. Mislim da će nešto ostati i za drugi roman. Pisanje je sloboda i zahvaljujući tome sam shvatio da sam rođen da mislim. Izabrao sam teži put jer misliti naglas nije lako. Sudbina mi je dodijelila da sam odmah po rođenju bačen sam u arenu. Šanse da preživim nisu bile velike, ali ipak sam opstao u svijetu nemorala.
Roman “GRAD BOLA” čiji je autor Meti Kamberi (zvor: Veljko_photography)
RomaNet: Kako ti se probudila želja za pisanjem?
Kamberi: Što se pisanja i želje za pisanjem tiče, ja sam uvijek imao hrabrosti da se izražavam otvoreno i neposredno. Uvijek sam bio emotivniji od ostalih u društvu i uvijek sam voleo da pišem, ali je bilo jako teško. Ozbiljno sam počeo da pišem kada sam počeo da čitam i bavim se knjigama. U tome mi je jako pomogla vaspitačica Emilija Đurović, koja je moja ideološka majka i koja me je pripremila da se borim sa lošim ljudima i svim nedaćima i duševnim bolovima, a prije svega da se izborim sa samim sobom. Ona je bila dosta stroga, ali i pravedna i vidjela je u meni potencijal. Davala mi je knjige koje uopšte nisu lake za čitanje, naprotiv, jer su me puno umarale i nisam imao vremena za školsku literaturu. Tu sam imao propuste, ali nisam čekao, odmah sam se dohvatio za granu koja je bila dosta visoka za moje godine. Imao sam hrabrosti za to.
RomaNet: Da li si razmišljao da odustaješ?
Kamberi: Naprotiv, nije me zanimalo kada su mi pričali da ja to ne mogu, samo bih pitao da li govore o svojim osobinama i nastavio da obrađujem teme. Imao sam materijala u sebi koji je dovoljan za nekoliko romana. Takođe, socijalni radnik koji je vodio moj slučaj vjerovao je u moje talente i nije dozvolio da, kao mali, završim u popravnom domu. Bog mi je poslao to dvoje ljudi, koji su mi promijenili život i kojima sam dužan, a ja ću im to vratiti jer je to moja obaveza.
RomaNet: Kakvo ti je bilo djetinstvo?
Kamberi: Imao sam teško djetinjstvo, ali ne marim. To je iza mene i nisam jedini koji pati. Ima puno djece koja su izgubljena i kojoj treba pomoć. Iznikao sam iz bijede i moja je dužnost da se posvetim ljudima, ne iskljičivo Romima, već ljudima kome je potrebna vjera i podrška. Žao mi je što sam puno energije potrošio na ljude koji me nisu razumjeli i što sam se osamio. No, ipak se nisam odrekao sebe. Sada volim da se družim sa pametnim i obrazovani ljudima i volim da učim.
RomaNet: Da li se sjećaš momenta kada si zbrinut u domu i kako si se tada osjećao?
Kamberi: Sjećam se momenta kada sam prvi put otišao u dom, kad mi je srce bilo poput prepelice, kad sam bio sam i nedužan… Prosio sam i krao, ali nisam bio lopov jer ne može dijete sa 12 godina biti lopov, u to sam siguran. Moja je duša čista i netaknuta i trudim se da postanem i ostanem dobar čovjek.
Prvog dana u domu mi je bilo sve čudno, ali sam znao da ću naći svoje mjesto u toj ustanovi i da ću postati momak koji će biti dobar i odan drug. Poput psa. Naravno, susreo sam se i sa izgubljenim tinejdžerima koji su problematični, ali sam znao da oni potiču sa ulice i da su takvi jer ih je život natjerao da probude u sebi zvijer, a možda sam i sam bio takav, ali je važno da nisam zaboravio da želim da postanem dobar čovjek.
Razumije se da je dom za nezbrinutu djecu bio šok za mene. U domu i sluga ima slugu, to je kolektiv, ali nije tako kao što većina ljudi misli. Tamo su djeca jaka i sve mogu podnijeti, sanjaju, maštaju i to ne može svako. I nešto što ne smijem da dozvolim da mi promakne jeste to da su oni emotivni i brzo se vezuju za ostalu djecu i ne vole rastanke. Nisu imali ljubav i nisu bili maženi i svakoga ko bi im pružio ljubav oni bi prihvatili, jer su željni dobrote. Sve sam ja to razumio. Bilo je teško i sada je na redu da u svom romanu „GRAD BOLA“ pronađem mjesto i da pomognem djeci i odraslima da osjete energiju koja će im razgaliti dušu.
RomaNet: Za koga je roman „GRAD BOLA“ napisan?
Kamberi: Roman je napisan za dobre ljude i za svakoga ko čita knjige. Nije važno da li neko ima roditelje ili ne, neka ih to ne povrijeđuje i neka ne pronalaze izgovore, jer sam i sam pronalazio izgovore kad nešto ne mogu kako bi mi bilo lakše. Emotivno sam prisutan uz svakoga ko se bori. Život je težak i ja tu ne mogu mnogo da doprinesem, osim da saosjećam sa svakim kome je saosjećanje potrebno. Mislim da je za uspijeh potrebna i samoća. Kad pobijede i nadmaše svoja očekivanja lako će nadoknaditi sve ono što su zapostavili.
Meti Kamberi (zvor: Veljko_photography)
RomaNet: Da li možeš da mi kažeš kako si počeo da se baviš prosjačenjem i zašto?
Kamberi: Što se prosjačenja iz mog detinjstva tiče, i Diogen je bio nitkov, ali je bio neko ko se i dalje pamti. Nije važno šta je na vama već šta je u vama. Prosjačio sam i ne stidim se toga, pobjedio sam život i tek ću da ga pobjeđujem. Prosjačio sam sa malo godina, ali to nije moja krivica, krivi su ljudi koji žmure na jedno oko i ne rade svoj posao kako treba. Ne može se tek tako dijete uzeti i odvesti u dom ili skloniti sa ulice, postoji zakon. Dok sam kao mali prosio i bio jedan od onih koji tumaraju ulicama i traže pare, nije me to povrijeđivalo jer nisam bio svjestan ičega, ali opet to su teme koje zahtijevaju pažnju. Izdigao sam se sa socijalnog patosa i nadmašio sebe, a ako to mogu ja onda može svako. Velika želja i ambicija, zbog koje nećeš moći da spavaš, mora da si željan i gladan uspjeha. Naravno, samo da se “ne gazi preko mrtvih”.
Djeca se sa ulice ne mogu skloniti za jedan dan, ali treba se truditi i boriti da se djeca zaštite. Uvijek ću biti uz one kojima je pomoć potrebna, jer veoma dobro znam šta je muka i šta je bijeda. No, uostalom, sve je to napisano u mom romanu „GRAD BOLA“, pa ću vam biti zahvalan ako ga pročitate.