NILS MUŽNJEKS

Iako su jasni koraci koje bi trebalo preduzeti kako bi se smanjio rizik od apatridije među Romima, oni se često ne sprovode zbog nedostatka političke volje i sveukupnog zanemarivanja prava romske populacije.

Nils Mužnjeks, komesar za ljudska prava Savjeta Evrope kojem se približava kraj mandata, u razgovoru za Evropsku mrežu za pitanja apatridije (ENS) govori o svom radu u proteklih šest godina i osvrće se na rezultate i prepreke u rješavanju pitanja apatridije u periodu od kada je započeo funkciju.

Ubrzo nakon što ste preuzeli ulogu komesara za ljudska prava, objavili ste “Komentar o ljudskim pravima o apatridiji među djecom”. Da li ste zadovoljni napretkom koji je od tada napravljen u vezi sa pitanjem apatridije kod djece?

Od samog početka mog mandata, bio sam odlučan da se, kao prioritetom, bavim pitanjem prenošenja apatridije iz jedne generacije u drugu, problem na koji sam u mojoj zemlji ukazivao posljednjih 20 godina. Od 2012. godine, svjedok sam znatnog napretka: veliki broj vlada u zemljama koje sam posjetio preduzele su važne zakonske i praktične mjere za smanjenje rizika od apatridije pri rođenju i za olakšan pristup državljanstvu za djecu apatride. Rad na podizanju svijesti, na međunarodnom i lokalnom nivou, igrao je važnu ulogu u podsticanju ovih pozitivnih promjena. Mapiranje koje su uradili ENS i UNHCR, kako bi se identifikovali problemi u vezi sa djecom bez državljanstva u evropskim zemljama i istakli osnovni uzroci, bilo je od posebnog značaja za dalji rad u pravom smjeru. Međutim, trebali bi ostati predostrožni i nastaviti rad na iskorjenjivanju apatridije kod djece, jer neke od problematičnih situacija identifikovanih prije mnogo godina ostaju neriješene. Štaviše, moramo predvidjeti pojavu situacija koje mogu generisati nove slučajeve apatridije, posebno među migrantima i djecom izbjeglicama.

Živeti bez državljanstva i prava je surova realnost za hiljade Roma u Evropi, uključujući i djecu. Ovo je pitanje koje ste ste pokrenuli tokom vaših mnogih posjeta zemljama Evrope, pozivajući vlasti da preduzmu hitne mjere. Kako su oni odgovorili i kakvu promjenu ste videli u smislu svjesnosti i spremnosti državnih službenika da se bave specifičnim izazovima sa kojima se suočavaju Romi?

Pokrenuo sam pitanje problema apatridije ili rizika od apatridije romske populacije u nekoliko zemalja, uključujući Hrvatsku, Italiju, Crnu Goru, Holandiju, Rumuniju, Srbiju, Makedoniju i Kosovo*. Nedostatak ličnih dokumenata u romskoj zajednici je persistentan problem širom Evrope. Štaviše, prenosi se iz generacije u generaciju. Glavni uzroci ove situacije su duboko ukorjenjene predrasude, široko rasprostranjena diskriminacija i socijalna isključenost, koje Romima postavljaju nepremostive prepreke prilikom registracije rođenja djeteta, za dobijanje dokumentacije od upravnog organa ili legalizacije njihovog prebivališta. Ovo rezultira daljom marginalizacijom i lišava im pristup osnovnim ljudskim pravima, kao što je pravo na obrazovanje, pristup zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti ili pravo glasa.

Vlasti u nekim zemljama, često u bliskoj saradnji sa nevladinim organizacijama, preduzele su konkretne mjere za uklanjanje ovih barijera i da osiguraju da Romi imaju odgovarajuće lične isprave. U Rumuniji, zahvaljujući mobilnim timovima koji su radili na pružanju informacija osobama bez ličnih dokumenata, značajan broj Roma su registrovali svoje rođenje i dobili lične isprave. Makedonija je sprovela slične akcije. Srbija je preduzela mjere za olakšanje pristupa državljanstvu licima bez izvoda iz matične knjige rođenih i drastično smanjila broj ljudi bez ličnih dokumenata. Štaviše, povećana saradnja između nekih zemalja Zapadnog Balkana doprinjela je i rješavanju problema registracije građana i otvorila put Romima za pristup ličnim dokumentima.

Bez obzira na to, pitanje je daleko od toga da bude rješeno. Iako su jasni koraci koje bi trebalo preduzeti kako bi se smanjio rizik od apatridije među Romima, oni se često ne sprovode zbog nedostatka političke volje i sveukupnog zanemarivanja prava romske populacije. Umjesto toga, vlasti na mnogim mestima i dalje krive same Rome.

Na početku vašeg mandata govorili ste o potrebi podizanja svijesti o apatridiji i njenim osnovnim uzrocima. Da li mislite da smo sada u boljoj poziciji uzimajući u obzir rad regionalnih tijela, UNHCR-a i organizacija civilnog društva širom Evrope radi rješavanja pitanja apatridije?

Verujem da je rad UNHCR-a i organizacija civilnog društva, posebno Evropske mreže za rješavanje pitanja apatridije, počev od 2013. godine stvorio pravi pomak za one koji zastupaju prava osoba bez državljanstva. Ovaj opsežni rad je jasno ukazao na sudbinu osoba bez državljanstva i pomogao da se bolje razumiju problemi u pitanju i načini za njihovo efikasno rješenje. To je bilo od koristi u podizanju svijesti i podsticanju neophodne saradnje između vlada i državnih organa i organizacija civilnog društva na nacionalnom nivou. Vlasti su pružile konkretne alatke za otklanjanje problema sa kojima se suočavaju lica bez državljanstva ili oni koji su u opasnosti da ostanu bez državljanstva. Pokazalo se da je uz političku volju iskorenjivanje apatridije moguće.

U svom predgovoru našeg nedavnog izveštaja Zaštita osoba bez državljanstva od proizvoljnog pritvora: Agenda za promjene rekli ste da “apatridija nije problem koji je” previše složen “da bi se efikasno rješio. Uz političku volju mogu se preduzeti brojni koraci kako bi se izbjegao proizvoljan pritvor”. Šta vidite kao jedne od glavnih mogućnosti za pokretanje efikasne reforme o ovom pitanju?

Ja sam uporno pozivao države članice da striktno ograniče upotrebu imigracionog pritvora i da ga nikada ne koriste za djecu. Migranti bez državljanstva se posebno suočavaju sa većim rizikom od proizvoljnog pritvora, na neodređeno vrijeme, naročito kada su nejasne mogućnosti povratka. Oni su često ostavljeni u pravnoj praznini i nesigurnosti u pogledu njihove budućnosti. Više puta sam podstaknuo države da razviju alternativne načine pritvora u skladu sa poštovanjem ljudskih prava. Podržao sam i uspostavljanje procedura za utvrđivanje apatridije, na osnovu onoga što je postignuto u nekoliko država članica Evropske unije. Poboljšanjem zaštite lica bez državljanstva, takvi mehanizmi treba da ograniče rizik da ta lica iskuse situacije ekstremnog siromaštva, bez pristupa stanovanju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, čemu sam svjedočio u nekim posjetama.

Pored Vašeg zagovaranja ovog pitanja, nedavni postupci Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, kao i povećane aktivnosti od strane tijela za nadzor Savjeta Evrope, Specijalnog predstavnika za migracije i izbjeglice i Evropskog suda za ljudska prava, sve to sugeriše da je apatridija sada među prvim tačkama dnevnog reda Savjeta Evrope. Da li to upućuje da će Savjet Evrope igrati veću ulogu u pronalaženju panevropskog rješenja za ukidanje apatridije u regionu?

Savjet Evrope je dobro pozicioniran da se bavi pitanjem apatridije jer je to ključno pitanje ljudskih prava: uskraćivanje pristupa državljanstvu rezultira nizom kršenja ljudskih prava. Zbog toga je Savjet Evrope već dugo uključen u pitanja vezana za apatridiju: usvojio je Evropsku konvenciju o državljanstvu 1997. godine i Konvenciju o izbjegavanju apatridije u vezi sa sukcesijom država 2006. godine. Tijela za praćenje ljudskih prava i Parlamentarna skupština takođe su bili aktivni po ovom pitanju.

Štaviše, kako rješavanje problema apatridije često zahtijeva međuvladinu saradnju, Savjet Evrope može igrati ključnu ulogu u okupljanju vlada oko istog stola kako bi pronašli rješenje. Povećana pažnja koju je organizacija posvetila pitanjima migracije i azila, takođe bi mogla pomoći rješavanju situacije lica bez državljanstva koje proističu iz međunarodnih migracija i problema iz domena ljudskih prava sa kojima se suočavaju migranti i izbjeglice bez državljanstva. Na kraju, iako pravo na državljanstvo nije kao takvo sadržano u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, određene presude Evropskog suda za ljudska prava u proteklih nekoliko godina utrle su put za veću zaštitu od apatridije i zaštitu lica bez državljanstva.

Na kraju, sa svim onim što se dogodilo u politici 2017. godine, šta mislite da su neki od najvećih izazova za one koji rade na apatridiji i šta vas drži optimističnim?

Rastuća netrpeljivost prema migrantima i manjinama u evropskim društvima i uspon populističkih i nacionalističkih političkih stranaka stvaraju dodatne izazove za one koji žele preduzeti mjere za iskorjenjivanje apatridije, pošto su mnogi apatridi migranti i pripadnici manjinskih grupa, kao što su Romi. Štaviše, paralelni trend povećanja kriminalizacije migranata i izbjeglica ima posebno negativan uticaj na one koji su bez državljanstva.

Teroristički napadi u Evropi poslednjih godina takođe su doprinjeli pogoršanju stanja ljudskih prava. Oni su, na primjer, pozvali mnogi na povlačenje državljanstva binacionalnih autora terorističkih napada. Takve mjere nose rizik od povećanja apatridije i ovo je pitanje koje će vjerovatno ostati na dnevnom redu u kontekstu antiterorističkih politika.

Na kraju, uslijed drugih prioriteta, vlade sve manje posvećuju pažnju ljudskim pravima Roma uopšte, što ne pomaže u rješavanju pitanja apatridije u ovoj grupi. Svi ovi trendovi ne pozivaju na optimizam.

Međutim, značajan napredak koji je postignut poslednjih godina, kroz konkretne praktične mjere i kroz saradnju, navode me da mislim da rad na tom pitanju neće stati. Svijest o problemima apatridije među donosiocima odluka izgleda da je veća nego prije nekoliko godina. Osim toga, organizacije civilnog društva koje se bave svakodnevnim radom sa osobama bez državljanstva bez sumnje će nastaviti da se neumorno zalagažu za promjene, uz podršku međunarodnih tijela za ljudska prava. Mobilizacija ostvarena tokom poslednjih godina ne bi trebalo da se zaustavi. Zadatak eliminisanja apatridije je tekući koji zahtijeva našu kontinuiranu predostrožnost, jer marginalizovane grupe kao što su Romi su i dalje su isključene, a ljudi u pokretu rizikuju da upadnu između pukotina zakona i postanu apatridi odnosno lica bez državljanstva.