Samir Tuša nije jedini pripadnik romske populacije, koji može da ispriča ličnu priču o vršnjačkom nasilju koje je doživio u školi. To je ujedno priča o obrazovnom sistemu, ali i sistemu uopšte, koji nema adekvatan odgovor na vršnjačko nasilje. U takvom ambijentu, jasno je, posebno su ugroženi oni koji pripadaju ionako ranjivim kategorijama
,,Kao pripadnik RE populacije prošao sam kroz veoma težak put prihvatanja od strane većinske populacije. Sve je počelo još u osnovnoj školi. Osjećao sam se kao da sam sâm, izdvojen, kao da se razlike među nama ne mogu prevazići”, priča za Monitor Samir Tuša iz Herceg Novog, sada student prve godine Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru.
Još kao dječak, učenik osnovne škole, uzalud je, objašnjava, pokušavao da pronađe svoje mjesto među drugovima iz većinske populacije. ,,Oni su imali iskrivljenu sliku o meni, o populaciji kojoj pripadam, a sve zbog roditelja koji im nijesu dozvoljavali da se druže sa pripadnikom RE populacije”.
Stvari su postale, objašnjava, posebno loše u srednjoj školi. Tada je postao žrtva verbalnog i psihičkog nasilja. ,,Imao sam veliki problem zbog jednog učenika iz mog odjeljenja . Širio je razne dezinformacije o meni, samo zbog toga što sam Rom”, priča Samir.
On dalje objašnjava da nije imao podršku drugih učenika iz razreda, ali, ni uprave škole. ,,Učenici sa kojima sam bio u dobrim odnosima nijesu imali hrabrosti da mu skrenu pažnju da to ne radi. Obratio sam se i upravi škole, koja nije imala adekvatnu mjeru zaštite. Rekli su mi da trpim to što mi se dešava dok ne dođe do većeg prekršaja”. Psihička tortura, priča Samir, trajala je pune tri godine, a on je i pored toga uspio da bude odličan i uzoran učenik.
Samir, nažalost, nije jedini pripadnik romske populacije koji može da ispriča sličnu priču. Nije za utjehu ni to što takve priče, o nasilju koje trpe u školi, mogu da ispričaju i mnoga druga djeca u Crnoj Gori, svih nacionalnosti. To je priča o obrazovnom sistemu, ali i sistemu uopšte, koji nema adekvatan odgovor na vršnjačko nasilje. U takvom ambijentu, jasno je, posebno su ugroženi oni koji pripadaju ionako ranjivim kategorijama.
Po etničko/rasnom kriterijumu u svim zemljama Evrope najviši stepen distance je izražen prema Romima (29,2%). U izvještaju ombudsmana za 2017. godinu navodi se da rezultati dostupnih istraživanja javnog mnjenja o percepciji diskriminacije pokazuju da su Romi u vrhu liste najdiskriminisanijih grupa i u crnogorskom društvu.
,,Marginalizacija i društvena isključenost Roma dominantno je uzrokovana nedostatkom održivih rješenja u oblasti obrazovanja, zapošljavanja i socio-ekonomskog statusa”, konstatuje se i navodi da je preko 80 posto ove populacije nazposleno, da je tek 17 posto završilo osnovno obrazovanje, 5,8 posto srednju školu, dok samo po jedan posto RAE populacije posjeduje diplomu o završenom višem, odnosno visokom obrazovanju.
Pravo na zaštitu od svih oblika nasilja predstavlja osnovno pravo svakog djeteta, a utvrđeno je Konvencijom o pravima deteta i nizom međunarodnih i regionalnih ugovora u oblasti zaštite ljudskih prava koje je Crna Gora ratifikovala. Iako crnogorsko zakonodavstvo ne poznaje sam pojam vršnjačko nasilje , mnogi propisi i zakoni bave se maloljetničkim nasiljem. Bez obzira na pravni okvir, i činjenicu da je program Škole bez nasilja do sada sproveden u 45 crnogorskih škola, problem vršnjačkog nasilja se i dalje ne tretira na pravi način.
To smatraju i oni koji redovno prate ovu oblast. Kristina Mihailović , izvršna direktorica Udruženja roditelja, na pitanje da li obrazovni sistem adekvatno tretira pitanje vršnjačkog nasilja i da li nadležne institucije dovoljno rade na prevenciji vršnjačkog nasilja odgovara: „Trenutno, ne“.
„Trenutno se ne možemo pohvaliti time da se i ono malo propisa koji se bave ovom tematikom primijenjuju. Zbog toga se mora urediti oblast odgovornosti, jer je sada gotovo nema“, kaže ona. Ukazuje i da nikada nije bilo toliko nasilja kao sada. ,,Nikad ga više nije bilo, a kada razmišljamo o djeci i njihovom ponašanju, zaboravljamo i vrlo olako ih optužimo kao isključive krivce. Nikako da shvatimo da se oni samo ponašaju u skladu sa onim što je opšte prihvaćeno i što im je svakodnevica”.
Ona objašnjava da im se roditelji obraćaju iz različitih razloga. „Od toga da su djeca koja trpe nasilje morala da se presele u drugu školu jer je to bio jedini način da se spasu, do toga da su godinama prolazili kroz pakao a da su svi oko njih tvrdili da ništa ne mogu da urade”, priča. ,,Nerijetko se desi da imamo situaciju da nas iz jedne škole kontaktira više roditelja, djece različitih uzrasta, jer jedno dijete ili grupica maltretira sve redom i konstatuje se da mu/im se ne može ništa”.
Da je vršnjačko nasilje u Crnoj Gori problem koji se ne rješava adekvatno, te da na njega posebno nemaju odgovor škole i obrazovni sistem, koje najčešće tek prebacuju učenike iz odjeljenja u odjeljene, kao da to rješava problem, konstatovao je i ombudsman u Izvještaju o radu iz 2017. godine.
,,Zapažamo da obrazovna ustanova angažuje sve raspoložive kapacitete u cilju sprovođenja mjera za adekvatno kažnjavanje učenika koji su učestvovali u nasilju. Međutim, stiče se utisak da ni škola, niti druge službe ne preduzimaju konkretne radnje i mjere da ispitaju uzroke određenih ponašanja i pravovremeno reaguju kako bi spriječile dalje konflikte i pomogle učeniku/cima koji pokazuju neprihvatljivo ponašanje”, konstatuje se u tom dokumentu. ,,Praksa rješavanja nasilničkog ponašanja prebacivanjem učenika iz jednog odjeljenja u drugo ili isključivanjem učenika iz škole bez analize uzroka devijantnog ponašanja i pružanja pomoći djetetu da problem prevaziđe i ponašanje promijeni, nije u skladu sa najboljim interesom djeteta, niti sa ciljevima obrazovanja i vaspitanja”, takođe se konstatuje u Izvještaju.
U istom dokumentu se navodi i da je u toj godini ombudsman utvrdio tri slučaja govora mržnje, od kojih su dva bila upućena pripadnicima romske populacije.
Kao poseban problem, Kristina Mihajlović navodi i to što nema adekvatne evidencije o broju slučajeva vršnjačkog nasilja, pa samim tim ni onim slučajevima koji se tiču nasilja nad romskom populacijom. Iz Ministarstva prosvjete su najavili promjene u tom smjeru, ali za sada nema rezultata u praksi.
U Osnovnoj školi ,,Božidar Vuković Podgoričanin“, koja se nalazi u podgoričkom naselju Konik, koje naseljava uglavnom romska populacija, kažu da oni vode evidenciju, i da je tokom ove školske godine registrovano – 14 slučajeva vršnjačkog nasilja.
,,U našoj školi, kao i u svakoj drugoj, imamo slučajeve vršnjačkog nasilja. Kada govorimo o djeci iz romske i egipćanske zajednice, imamo slučajeve gdje su oni i žrtve, ali i počionioci vršnjačkog nasilja. Škola prema svoj djeci postupa jednako, bez obizira na etničku ili vjersku pripadnost”, tvrde u Pedagoškoj službi te škole. ,,Kada se desi neki slučaj vršnjačkog nasilja, preduzimaju se iste mjere prema svoj djeci. Pozivaju se roditelji na razgovor sa upravom i radi se individualno sa djetetom koje je počinilac vršnjačkog nasilja. Razredni starješina iznosi slučaj na sjednici Odjeljenskog vijeća i informiše roditelje. Kada se utvrdi nasilje, učenik daje izjavu, Odjeljensko vijeće donosi odluku o izricanju vaspitne mjere. Postupak mogu pokrenuti svi zaposleni u školi, roditelji i djeca”, navode oni.
U najnovijem Izvještaju ombudsmana za prošlu godinu, ukazuje se na činjenicu da sve manje djece prijavljuje nasilje, te da to najčešće rade njihovi roditelji.
,,Zbog vršnjačkog nasilja, u većini slučajeva, obraćali su se roditelji djece, a ne djeca. Ovo nas dovodi do pitanja: da li su djeca postala tolerantnija na različite oblike nasilničkog ponašanja i komunikacije, da li imaju povjerenja u službe pomoći i podrške ili pokušavaju da svoj ‘problem’ riješe sama”, konstatuje se u tom dokumentu i ukazuje da je neprepoznavanje nasilja od strane djece posebno izraženo u virtuelnom svijetu.
Možda virtuelni svijet utiče na (ne)percipiranje nasilja, ali je očito da u realnom svijetu, u školi koja treba da bude sigurno okruženje, ona djeca koja poput Samira Tahirija zatraže pomoć, nerijetko dobiju odgovor – trpi.
Serdjan BAFTIJARI