Ko-autori: NVO Phiren Amenca i Evropska mreža za pitanje apatridije

Napori da se riješi problem apatridije u romskim zajednicama širom Zapadnog Balkana otkrili su postojan jaz između pravnih i političkih obaveza i stvarnosti sa kojom se ljudi svakodnevno suočavaju. Crna Gora nije izuzetak u ovom trendu. Iako je država dala formalna obećanja da će se pozabaviti ovim pitanjem, upravo organizacije vođene od strane zajednice i dalje igraju najaktivniju ulogu u identifikovanju prepreka i pružanju podrške osobama pogođenim apatridijom. Njihov rad nije samo ključan za snalaženje u složenim sistemima; on takođe pruža utemeljeno razumijevanje gdje politika ne funkcioniše i šta je potrebno promijeniti.

NVO Phiren Amenca, organizacija kojom rukovode Romi i koja djeluje u Crnoj Gori, već godinama blisko sarađuje sa Evropskom mrežom za pitanje apatridije (ENS) i partnerima širom regiona kako bi otkrila i adresirala strukturne uzroke apatridije. Kroz pravnu podršku, terenski rad i zagovaranje – najnovije u okviru Zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope za integraciju Roma, faza III – pomogli su pojedincima da riješe probleme sa dokumentacijom, istovremeno doprinoseći razvoju politika koje su zasnovane na iskustvima zajednice.

Pravne obaveze, praznine u praksi

Tokom protekle decenije, Crna Gora je preuzela nekoliko političkih i pravnih obaveza u cilju rješavanja problema apatridije, uključujući Poznansku deklaraciju iz 2019. godine i zajedničko obećanje sa drugim zemljama Zapadnog Balkana na Globalnom forumu za izbjeglice 2023. godine. Na domaćem planu, Vlada je 2018. godine uvela proceduru za utvrđivanje statusa apatridije (SDP) i obavezala se da će poboljšati pristup dokumentaciji i
potvrdu državljanstva za romske zajednice kroz Strategiju za socijalnu inkluziju Roma i Egipćana (2021–2025). Ove obaveze i reforme su dobrodošle, ali značajne praznine u njihovoj implementaciji i dalje se otkrivaju kroz stvarna iskustva zajednica koje su najviše pogođene apatridijom.

Pravne zaštite i garancije, poput prava svakog djeteta na registraciju rođenja i pristup državljanstvu za djecu koja bi inače bila apatridi, ne ostvaruju se dosljedno. Mnoge romske porodice koje je podržavala Phiren Amenca nisu bile u mogućnosti da registruju svoju djecu jer nisu posjedovale potrebnu dokumentaciju. Ove poteškoće često proizlaze iz činjenice da zemlje poput Kosova i Srbije odbijaju da registruju osobe čiji roditelji imaju različita državljanstva.

Kada ti ljudi potom imaju vlastitu djecu, nemaju potrebnu dokumentaciju da ih registruju u matičnim knjigama, ostavljajući djecu neregistrovanom sa nedeterminisanom pripadnošću državi od rođenja. U ovim situacijama, član 7 Zakona o crnogorskom državljanstvu – koji predviđa da djeca koja bi inače ostala apatridi stiču crnogorsko državljanstvo – nije primijenjen. Poteškoće nastaju i kada bolnice ne izdaju majkama potvrdu o rođenju ili ne proslijede te podatke Ministarstvu unutrašnjih poslova. Ovi izazovi se dodatno komplikuju zbog nejednakog pristupa prenatalnoj i porodiljskoj zaštiti, što nerazmjerno pogađa romske žene i povećava rizik od apatridije među djecom. Slično tome, iako podaci popisa stanovništva pokazuju smanjenje broja registrovanih apatrida, mnoge prepreke za smanjenje apatridije u Crnoj Gori i dalje ostaju neriješene.

Mnoge odrasle osobe nemaju regulisan pravni status zbog neriješenih pitanja iz djetinjstva. Administrativne prepreke, diskriminacija i nedostatak informisanosti i dalje otežavaju pristup dokumentaciji. Situacija je dodatno komplikovana ograničenom saradnjom sa susjednim zemljama, posebno Kosovom i Srbijom, gdje mnogi Romi imaju porodične ili istorijske veze, što rezultira složenim slučajevima koji prelaze granice.

Napori da se eliminiše apatridija dodatno su otežani izazovima sa kojima se suočavaju apatridni migranti u Crnoj Gori. Na primjer, tražioci azila su isključeni iz procedure utvrđivanja statusa apatrida, a čak i kada budu priznati kao apatridi u okviru te procedure, to ne daje automatski pravo na boravišnu dozvolu. Pored toga, naturalizacija ostaje u velikoj mjeri nedostupna za većinu, zbog zahtjeva da je neophodno deset godina zakonitog boravka, kao i zbog izuzimanja procedura naturalizacije iz besplatne pravne pomoći prema crnogorskom zakonu.

Vođstvo zajednice i značaj strukturne saradnje

U nedostatku kontinuiranih državnih napora da se identifikuju i dođu do pogođenih osoba, organizacije kojima rukovode Romi, poput Phiren Amence, preuzele su ključnu ulogu pružanja podrške. Njihov rad obuhvata pružanje pravnog savjetovanja, terenski rad i praćenje kroz administrativne procedure. U slučajevima koji prelaze granice, sarađivali su sa članicama ENS-a širom Zapadnog Balkana kako bi pomogli pojedincima da dobiju potrebnu dokumentaciju i riješe složena pitanja državljanstva. Ovi napori imaju opipljiv uticaj, ali ne mogu zamijeniti sistemske reforme. Iako Crna Gora formalno priznaje NVO kao partnere u sprovođenju reformi, saradnja ostaje neujednačena. Postoje mehanizmi poput imenovanih kontakt osoba unutar ministarstava, ali u praksi je saradnja često ograničena, a NVO uglavnom djeluju samostalno. Njihova uloga i dalje ostaje perifernа u planiranju od strane države, iako su najbolje pozicionirane da prepoznaju nove izazove i predlože praktična rješenja. Kako Crna Gora razvija novu Strategiju za unapređenje kvaliteta života Roma i Egipćana (2026–2030), postoji jasna prilika da se akteri iz zajednice uključe kao ravnopravni partneri – ne samo kao pružaoci usluga, već i kao ko-dizajneri politika.

Kao što pokazuje izvještaj koji je pripremila Phiren Amenca u saradnji sa ENS u okviru Zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope za integraciju Roma, faza III, organizacije kojima rukovode Romi posjeduju vrijedna znanja i uvide, te moraju biti uključene u donošenje odluka, uz adekvatna budžetska sredstva predviđena za implementaciju i praćenje. Među ključnim preporukama nalaze se:

-Pojednostaviti procedure registracije rođenja i ukloniti nepotrebne zahtjeve za
dokumentacijom.
 -Uvesti proces potvrde državljanstva za odrasle osobe rođene i dugoročno nastanjene u Crnoj Gori, koje bi već trebalo da imaju pravo na državljanstvo.
 -Automatski dodjeljivati boravišne dozvole priznatim apatridnim osobama, omogućavajući im pristup radu, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj zaštiti, između ostalog u skladu sa pravima iz Konvencije iz 1954. godine.
 -Proširiti besplatnu pravnu pomoć da obuhvati naturalizaciju i civilnu registraciju, a ne samo azil ili proceduru utvrđivanja statusa apatridije.
 -Obezbijediti obuke o antidiskriminaciji i apatridiji za službenike matičnih službi,
zdravstvene i socijalne službe.
 -Ulagati u terenski rad i rad sa zajednicom, finansirajući organizacije kojima rukovode Romi kako bi nastavile svoja terenska istraživanja i kampanje podizanja svijesti.

Ove mjere nisu važne samo za ispunjavanje obaveza Crne Gore prema međunarodnom pravu, već su i u skladu sa ciljevima zemlje u procesu pristupanja EU. Apatridija se prepliće sa indikatorima inkluzije Roma unutar procesa proširenja EU i Evropskog strateškog okvira za Rome. Rješavanje ovih pitanja predstavlja test institucionalnog kapaciteta i političke volje.

Zajednički naredni korak

Crna Gora je preduzela važne korake u rješavanju problema apatridije, ali praznine u zakonima, politikama i praksi i dalje ostavljaju mnoge pripadnike romske zajednice bez priznanja i prava. Organizacije kojima rukovode Romi pokazale su šta je moguće, ali same ne mogu nositi cijeli teret. Sledeća faza ovih napora mora biti definisana kroz saradnju, ulaganje i uključivanje – gdje oni koji su najviše pogođeni ne samo da budu konsultovani, već i
osnaženi da preuzmu vodeću ulogu.

Pitanje nije samo kako riješiti problem apatridije, već i ko omogućava pripadnost. U Crnoj Gori, odgovor sve više dolazi od onih koji su najbliži iskustvu isključenosti i koji sada moraju stati u centar rješenja.

Ovaj članak je pripremljen korišćenjem sredstava Zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope za integraciju Roma, faza III. Stavovi izraženi u ovom tekstu ni na koji način ne odražavaju zvanično mišljenje Evropske unije ili Savjeta Evrope.