Diplomirana pedagoškinja, majka dvoje djece i medijatorka u obrazovanju, Zoja Tarlamišaj, svakodnevno svoj rad posvećuje djeci iz romske i egipćanske zajednice, pružajući im podršku na njihovom putu kroz školovanje i odrastanje.

Za nju, posao medijatora odavno je prevazišao formalnu ulogu.

„Biti medijator u školi nije samo formalnost, nego je za nas velika čast što možemo da budemo podrška najmlađima iz romske i egipćanske zajednice i da ih podstičemo i motivišemo da se na neki način ugledaju na nas koji smo sve to prošli i koji smo se susretali sa sličnim ili istim problemima“, navodi Tarlamišaj.

U Osnovnoj školi „Mileva Lajović Lalatović“ više od 200 djece dolazi iz romske i egipćanske zajednice. Iako je obim posla veliki, Zoja ističe da joj rad sa djecom svakodnevno daje snagu i motivaciju.

„Najljepše u ovom poslu je druženje sa djecom jer se ne trudim da budem samo autoritet. Trudim se da u nekim prilikama budem i prijatelj sa njima i da im uputim prijateljski savjet, posebno kada su mlađi razredi u pitanju. Mislim da tako stičemo i poštovanje, ali i stvaramo prijateljski odnos sa djecom“, kaže ona.

Zoja je rođena u Baru, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju „Niko Rolović“. Sjeća se djetinjstva koje, kako kaže, iako lijepo i okruženo prirodom, nije bilo jednostavno.

„Kada sam krenula u prvi razred, poznavala sam samo jednu djevojčicu iz komšiluka iz većinske zajednice. Prvih dana u školi tražila sam od nje da mi objasni šta učiteljica govori, jer nijesam razumjela jezik. Morala sam sama da se izborim da savladam i službeni jezik i gradivo“, prisjeća se ona.

Dodaje da su to bili teški trenuci koji su je naučili istrajnosti.

„Nije bilo uslova kao danas. Išli smo u školu nekad i u skromnoj komšijskoj odjeći i obući, ali smo imali volju, željeli smo da se školujemo“, navodi Tarlamišaj.

Danas, kako kaže, upravo je to iskustvo dodatno motiviše da svojoj djeci obezbijedi bolje uslove, ali i da ostane posvećena poslu koji radi.

„Moja djeca imaju sve što ja nijesam imala. Zato osjećam još veću odgovornost da nastavim da se borim i pomažem drugima“, ističe ona.

Nakon gimnazije školovanje nastavlja u Nikšiću, na Filozofskom fakultetu, smjer pedagogija. Iako je prvobitno željela da studira psihologiju, okolnosti i nedostatak finansijskih mogućnosti uticali su na njen izbor.

„Meni je pedagogija zapravo bila alternativa. Moj prvi izbor je bio psihologija, jer sam taj predmet imala i u srednjoj školi, pa me je to nekako privlačilo. Međutim, u godinama kada sam upisivala fakultet, i zbog toga što nisam bila upoznata sa svim svojim pravima kao pripadnica RE zajednice, ni u srednjoj školi nijesam ostvarila pravo na stipendiju. Nakon srednje škole nijesam ni razmišljala da li ću upisati fakultet, jer sam znala da nisam u finansijskoj mogućnosti da putujem u drugi grad i budem smještena tamo“, prisjeća se Zoja.

Na sreću, kasnije joj se javlja rođak iz Nikšića koji joj objašnjava da ima pravo na stipendiju i smještaj, pa bez mnogo razmišljanja upisuje fakultet.

Na putu do obrazovanja, podrška najbližih imala je ključnu ulogu u njenom životu.

„Od početka mog obrazovanja najveću podršku su mi pružali upravo majka i otac. Majka kojoj nije bilo dozvoljeno da završi čak ni osnovno obrazovanje, koja se jako rano, sa jedanaest godina, vjerila, a sa četrnaest se udala za mog oca koji je bio tri godine stariji. Ona je uvijek žalila što ne može da radi i zarađuje, što nema svoj dinar i što ne može sama da odlučuje šta će da kupi“, priča Zoja.

Kasnije se pridružila i podrška supruga, kojeg je upoznala na studijama. Zajedno su započeli život, a iako su mnogi smatrali da bi to mogao biti kraj njene karijere, Zoja to vidi drugačije — danas su joj i suprug i djeca dodatna snaga i motivacija.

Tarlamišaj se nada da će u skorijoj budućnosti moći da radi u svojoj struci, kao pedagoškinja.

„Nadam se da ću nakon što položim stručni ispit moći da konkurišem i da će se neka škola odvažiti da me zaposli kao pripadnicu egipćanske zajednice i da ću tada biti jedini pedagog iz RE zajednice zaposlen u struci“, kaže ona.

Zoja Tarlamišaj danas predstavlja primjer žene koja je, uprkos brojnim izazovima, uspjela da završi obrazovanje i pronađe svoj profesionalni put, a svoj rad posvećuje tome da druga djeca iz ranjivih zajednica ne odustanu od školovanja.

Njena priča je podsjetnik koliko su podrška, upornost i obrazovanje ključni za promjenu života — ne samo pojedinca, već i cijele zajednice.

Ovaj članak nastao je u okviru projekta „Roma Women in Focus: From the Margins to the Mainstream“, koji se realizuje uz podršku Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) kroz projekat „Reporting Diversity Network – The New Agenda“, finansiran od strane Evropske unije.