Međunarodnopravna definicija apatrida je da je to „lice koje nijedna država ne smatra svojim državljaninom u skladu sa svojim zakonom“. To znači da je apatridija stanje ili situacija u kojoj osoba nema državljanstvo nijedne države, niti je zakonski priznata kao njen državljanin. Neka lica su rođena bez državljanstva, a drugi su kasnije postala lica koja više ne posjeduju državljanstvo. Iako zvuči apstraktno i mnogi se pitaju kako je moguće da neko ne pripada apsolutno nijednoj državi, za stotine Roma u Crnoj Gori to znači svakodnevni život pun prepreka – bez ličnih dokumenata ne mogu da pristupe zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, legalnom zapošljavanju, ne mogu da otvore račun u banci, da slobodno putuju ili čak da stupe u brak, jednostavno nemaju osnovna prava koja su dostupna svima.
Prema nalazima iz dokumenta „Ključne smjernice za prevenciju i smanjenje apatridije među Romima u Crnoj Gori“ koji je Phiren Amenca izradila u saradnji sa Evropskom mrežom za pitanja apatridije (ENS), na osnovu i drugih analiza poput onih iz UNCHR-a, pokazuje se da u Crnoj Gori živi oko 430 osoba bez državljanstva, a dodatnih 420 koji su u riziku od apatridije, a veliki procenat tih ljudi su pripadnici romske zajednice.
Iako zakoni propisuju da sva djeca rođena u Crnoj Gori moraju biti upisana u matične knjige rođenih, u praksi mnoga romska djeca ostaju neupisana zbog administrativnih barijera, neriješenog statusa roditelja, diskriminacije i složenih odnosa između Srbije i Kosova, a to su zemlje sa kojima mnogi Romi imaju porodične i istorijske veze. Ti politički i pravni čvorovi često dovode do situacija iz kojih nema izlaza.
Situaciju dodatno otežavaju i strogi uslovi za sticanje državljanstva poput zahtjeva za 10 godina neprekidnog zakonitog boravka, što većina apatrida teško može dokazati. Zakon o strancima predviđa proceduru za utvrđivanje statusa apatrida, ali ne daje automatsko pravo na boravak, pa i oni koji uspiju dobiti taj status ostaju bez stvarne sigurnosti.
Posljedice apatridije najbolje oslikavaju slučajevi poput Leonore Petanaj ili Zumera Šalje. Srećom, Leonora je bila uporna i obratila se našoj organizaciji, i uz naše insistiranje je Ministarstvo zdravlja omogućilo liječenje u Kliničkom centru Crne Gore. Stanje je stabilno trenutno, ali njena priča još uvijek traje. Ne treba zanemariti činjenicu da joj je zdravlje bilo ozbiljno ugroženo zbog nemanja matičnog broja i dokumenata. Time joj je uskraćeno pravo na zdravstvenu njegu i na kraju dana, na život. Sa druge strane, Zumer Šalja, koji skoro 40 godina živi u Crnoj Gori, u kojoj je i rođen, ne osjeća nikakvu pripadnost, jer ga sistem decenijama ignoriše, i njega i njegove napore da kako on kaže, samo živi normalan život kao i svi ostali građani. U našim mislima ostaje urezana njegova rečenica „kao da nisam ovdje, kao da nisam živ uopšte…“ Njegova priča nije usamljen slučaj, već ogledalo onoga što mnogi Romi u Crnoj Gori svakodnevno proživljavaju.
Rješavanje problema apatridije zahtijeva bolje zakone, efikasnije i dostupnije procedure, jaču regionalnu saradnju i snažniju institucionalnu podršku, kako bi se svakom Romu obezbjedilo pravo na državljanstvo i život dostojan čovjeka. Leonori se pomoglo, ali šta ćemo sa brojnim drugim sličnim slučajevima za koje često ne možemo da se izborimo? Da ih prepustimo njima samima i da se nadamo da znaju kome da se obrate i šta da rade? Zato su potrebna sistemska rješenja koja će se zakonski odnositi na sve, a ne zavisiti od dobre volje nekoga ko je na poziciji odlučivanja. Dok ne dobiju regulisan pravni status i državljanstvo, država takođe mora voditi računa da ljudi imaju zadovoljene barem osnovne potrebe, koje se tiču zdravstvene njege, jer niko ne bira da bude bolestan ili u nekom stanju potrebe. Oni ne smiju biti ničiji ljudi, samo zato što su apatridi. Iako nisu de jure, oni su svakako naši ljudi koji decenijama žive na crnogorskoj teritoriji, pa ih zato ne smijemo više ignorisati.
Pitanja apatridije često nisu na vrhu agende onih na poziciji moći. To se mora promijeniti. Poslanici koji mijenjaju i donose zakone moraju više da se zalažu, objasne građanima ovakve probleme o kojima se sigurno ne zna dovoljno, a onda je potrebno krenuti u akciju i boriti se za promjene koje mogu olakšati procedure. Vlada, sa druge strane, upravo te procedure može dodatno olakšati i brinuti o tome da zakoni ne ostanu mrtvo slovo na papiru.
Tek tada, kada oni budu radili kvalitetnije svoj posao, napori NVO sektora će dobiti još veći značaj, i zajednički se može doći do smanjenja ili eliminisanja apatridije u Crnoj Gori.
Jovana Jagetić, NVO “Koračajte sa nama – Phiren amenca”