Romska kultura živi kroz jezik, pjesmu i običaje — ali najviše kroz mlade koji je čuvaju i nose s ponosom. U društvu koje je često ne razumije, njihovi glasovi postaju najčistiji dokaz da identitet nije sramota, već bogatstvo koje treba dijeliti.

„Za mene romska kultura znači mnogo. Nemam puno prostora da je njegujem, pa to radim kod kuće — kroz razgovore s majkom na romskom jeziku i kroz muziku. Sa svojim drugaricama pokušavam da ih, na zabavan način, upoznam s našim jezikom i običajima“, kaže Elmedina Špatolaj, srednjoškolka iz Podgorice.

I Bajram Krasnići dijeli sličan osjećaj:„Romski običaji i tradicija za mene su veoma važni. Mislim da bi društvo trebalo više da ih poznaje. Mi ih čuvamo kroz praznike i obilježavanja, ali bilo bi lijepo da se svake godine održi makar jedna manifestacija u znak poštovanja prema romskoj zajednici.“

Za Almedinu Berišu, romska kultura je mnogo više od skupa običaja – ona je osjećaj pripadnosti i odgovornosti.

„Romska kultura za mene znači ponos i pripadnost. Njegujem je kroz jezik, kroz odnos prema porodici, ali i kroz svijest da ja imam odgovornost da je prenesem drugima — da ne nestane“, ističe Almedina.

Ćazim Toska smatra da se kultura najviše čuva kroz porodične vrijednosti: „Romska kultura je dio mog identiteta. Čuvam je kroz poštovanje starijih, kroz tradiciju i običaje u porodici. A najviše me na nju podsjeća pjesma Dželem, Dželem, naša himna i simbol našeg zajedništva.

Ovi mladi jasno poručuju — o Romima se u Crnoj Gori zna premalo. A kad znanje izostane, kažu, rađaju se predrasude.

„Ne osjećam se prijatno kada nas društvo vidi samo kroz negativne priče. Mnogo sam tužna jer ne vide vedriju stranu Roma. Etiketiraju nas, a iza svake etikete stoji čovjek koji samo želi da bude prihvaćen“, kaže Elmedina.

Ćazim dodaje da predrasude nisu slučajne, već posljedica neznanja i sistemskog zanemarivanja:
„Većina ljudi uopšte ne poznaje romsku kulturu, jer se o nama ne uči. Nikada nisam imao priliku da u školi čujem nešto o romskoj istoriji, o tome kako su se naši preci doselili na Balkan. Ljudi sude o nama, a da nas nisu ni upoznali.“

„Većinska zajednica nas gleda kroz stereotipe. Kada bi znali više o nama – da imamo svoj jezik, tradiciju i bogatu istoriju – shvatili bi da nismo ono što predrasude govore“, dodaje Bajram.

Almedina posebno naglašava:
„Osjećam bol i ljutnju jer znam da smo mi mnogo više od etiketa. Poručila bih svima – upoznajte nas, razgovarajte s nama, i vidjećete koliko se ljepote krije iza naše kulture.“

Za mlade Rome, kultura je most koji ih povezuje s precima. Kažu da bi voljeli da se sačuvaju pjesme, običaji i tradicionalna nošnja — jer su to simboli identiteta koji traje vjekovima.

„Volio bih da se sačuva tradicionalna romska nošnja“, kaže Bajram. „Prije nekoliko godina većinska zajednica ju je prikazala kao ‘uniformu čistoće’. To me pogodilo, jer romska nošnja nije uniforma — ona je simbol slobode i dostojanstva.“

Almedina opisuje njenu ljepotu: „Naša nošnja se sastoji od velike suknje u raznim bojama, koja simbolizuje slobodu. Marama na glavi označava pripadnost, a nakit – životnu radost. Svaki njen detalj ima svoje značenje.“

Elmedina pak najviše voli običaj Ederlezi: „To je dan kada beremo cvijeće, bacamo ga u vodu, koljemo jagnje i slavimo život. Moj đed ga je oduvijek obilježavao i za mene je to dan koji opisuje radost, veselje i zajedništvo.“

Ćazim ističe da je muzika poseban dio kulture koji ne smije nestati: „Najviše bih volio da se sačuva romska muzika, jer u njoj ima duše. Ona nas spaja, podsjeća ko smo i zbog čega treba da budemo ponosni.“

Mnogi njihovi vršnjaci, kažu ovi mladi, ne znaju da Romi imaju svoju zastavu. „Plava boja označava nebo – slobodu. Zelena zemlju – život. A crveni točak u sredini pokazuje da smo narod koji je putovao svuda, da nas ima na svakom dijelu svijeta. To su boje koje me najviše predstavljaju“, objašnjava Bajram.

Mladi Romi u Podgorici vjeruju da promjene počinju od obrazovanja. Poručuju da bi uvođenje romskog jezika i istorije Roma u škole bio ključni korak ka razbijanju stereotipa.

„Institucijama poručujem da uvedu romski jezik u škole“, kaže Almedina. „Ako želimo da nas razumiju, moraju prvo da nauče ko smo.“

Ćazim dodaje: „U Hrvatskoj se romski jezik već uči u osnovnim i srednjim školama. Ne vidim razlog da to ne bude i kod nas.“

Elmedina ističe da institucije moraju učiniti više na promovisanju romske kulture:
„Samo ako se o njoj govori otvoreno i s poštovanjem, možemo suzbiti etiketiranje i diskriminaciju.“

Mladi Romi u Podgorici svakodnevno čuvaju svoj identitet i kulturu. Ali oslanjanje samo na njih nije dovoljno. Crna Gora je potpisala brojne međunarodne dokumente kojima se obavezala da poboljša položaj manjina, ali njihova prava i dalje često ostaju samo na papiru.

Jer, kultura ne opstaje sama od sebe. Potrebno je obrazovanje, podrška institucija i prostor za izražavanje.

Ovi mladi dokazuju da je romska kultura živa – u jeziku koji govore, pjesmama koje pjevaju i borbi koju svakodnevno vode da budu prepoznati kao ono što jesu: ljudi s ponosom, nasljeđem i glasom koji se mora čuti.

Bonus video prilog: Kultura Roma iz ugla srednjoškolaca