,,Upoznajte nas prije nego što nas odbijete":

3000-min

Ukrajinske romske izbjeglice nailaze na zatvorena vrata u Poljskoj

Većina ljudi koji bježe od rata u Ukrajini naišla je na toplu dobrodošlicu, ali romske žene i djeca muče se da pronađu domove.

Tokom dana, žene sa uredno zavezanim punđama prolaze kroz zelena vrata na uski trotoar neposredno ispred srednjovjekovne pijace u Krakovu.

Dok prolaze mladići u uniformama američke vojske, pokušavajući da pročitaju mape na svojim telefonima, žene se okupljaju u kutku visoke sive zgrade da puše ručno smotane cigarete i razgovaraju.

Prije invazije na Ukrajinu, zgrada je bila hostel koji je nudio jeftin smeštaj mladim Evropljanima koji su išli na proputovanja. Sada je dom za 80 romskih izbjeglica iz Ukrajine, skoro sve majke sa djecom.

„Samo bih voljela da se gazde sretnu sa nama prije nego što nas odbiju“, kaže 42-godišnja Nadia, koja je pobjegla iz svog sela u blizini Donjecka kada su ruske bombe pale na kuću njenog susjeda u martu. U Poljsku je došla sa snahom, 22-godišnjom Raijom, njenom odraslom ćerkom i još sedmoro djece.

Iako su žene pronašle posao u fabrici za preradu mesa koja pravi hot-dog kobasice, kao i druge romske izbjeglice udarile su u zid pokušavajući da pronađu dom.

„Oni se suočavaju sa diskriminacijom“, kaže Mariam Masudi, koordinatorka u hostelu, koja radi za NVO Salam Lab. „Romi se ne prihvataju na druge smještaje. Niko ne želi da im iznajmljuje. Ne znam nikoga ko je uspio da se nastani u Poljskoj. Oni koji su bili u mogućnosti da se isele iz hostela odselili su se u inostranstvo.”

U Ukrajini, prema zvaničnim podacima, ima 400.000 Roma, iako stručnjaci to smatraju niskom procjenom. Niko ne zna koliko je ukrajinskih Roma stiglo u Poljsku, kaže zamjenica ombudsmana Poljske za građanska prava Hana Mačinska.

„Ovo su velike međugeneracijske porodice, koje broje oko 30 ljudi. Većina nema precizan plan kada stigne u Poljsku“, kaže ona. „Ova situacija zahtjeva institucionalnu pomoć. Pojedinci nijesu u stanju da organizuju podršku za tako velike grupe ljudi.”

Foto: Ana Liminovic/The Guardian

Međutim, institucionalna pomoć nije stigla. Većinu pomoći koordinisali su samoorganizovani pojedinci i nevladine organizacije, kaže Džoana Talevič-Kvjatkovska, antropološkinja sa Univerziteta u Varšavi, koja je napravila Fejsbuk grupu Poljska-Romi-Ukrajina na početku rata. „Željeli smo da prikupimo informacije o ljudima kojima je potrebna pomoć, da komuniciramo sa centralnim organima i pronađemo ljude spremne da ugoste romske izbjeglice“, kaže ona. „Nismo mislili da će sva odgovornost za situaciju biti prebačena na nas.”

Čak je i hostel u kom Nadia boravi dostupan samo zahvaljujući privatnom donatoru iz SAD koji je iznajmio imovinu do 15. maja. Taj datum se često može čuti kako se ponavlja sa nesigurnošću među ženama koje sjede u holu hostela. “I šta onda, izbace nas?” kaže jedna žena dok udara nevidljivu loptu prema vratima.

Ovo je pitanje na koje Karol Vilczinski, direktor  NVO Salam Lab, ne može da odgovori. „Bez podrške vlade nećemo se snaći. Nema šanse“, kaže on.

Romske izbjeglice se suočavaju ne samo sa nedostatkom podrške već i sa direktnom diskriminacijom, kako od pružalaca pomoći, tako i od strane ukrajinskih izbjeglica. Činjenica da veliki dio pomoći pružaju samoorganizovani volonteri a ne vlada, znači da je jednak tretman manjinama teško omogućiti.

„Prvih dana rata vidjeli smo Poljake kako prave prelijepe gestove solidarnosti prema izbjeglicama iz Ukrajine“, kaže Talevič-Kvjatkovska, poljska Romkinja. „Nikada ne bih pomislila da ćemo ovdje pričati o diskriminaciji ili dehumanizaciji, ali to je ono što vidimo.”

Prema Talevič-Kvjatkovskoj, Romima je odbijen pristup prevozu i resursima koje nude volonteri koji dočekuju izbjeglice na granici. „Romi su otjerani sa prihvatnih smještaja, gdje se pričalo da kradu odjeću da bi je kasnije prodali. Dobili smo i informaciju da su romske porodice i grupe odbijene od automobila i autobusa koji nude prevoz“, kaže ona.

„Pronalaženje smještaja je bio još jedan izazov, jer kada neko ne želi da ima Rome u kolima, možete zamisliti koliko će željeti da ih pozove pod svoj krov.”

Mariam Masudi, koordinatorka u hostelu, Foto: Ana Liminovic/The Guardian

Masudi kaže da se Romi koji bježe iz Ukrajine često suočavaju sa diskriminacijom od strane drugih izbjeglica. „Kada vide Rome na prihvatnom smještaju, ostale izbjeglice glasno govore jedni drugima da sakriju svoje stvari. Romi u Ukrajini su navikli da se suočavaju sa diskriminacijom, a ono što doživljavaju u Poljskoj je nastavak toga“, kaže ona.

Kada je Nadia stigla u Lavov, kaže da osoblje željezničke stanice nije dozvoljavalo njoj i njenoj porodici da uđu u zonu za ukrcavanje rezervisanu za žene i djecu kako bi otputovali u Poljsku. „Ukrajinke su puštene sa svojim kućnim ljubimcima“, kaže ona. „Ali nisu htjeli mene da me puste. Nisu vjerovali da sam izbjeglica iz Donjecka.”

Tek nakon što je pokazala svoje papire, koji dokazuju da je došla sa istoka, dozvoljeno joj je da se ukrca u voz. „Ali ipak, nisu mi dali ništa od hrane koju su davali izbjeglicama“, kaže ona.

Masudi pomaže ženama u hostelu, Foto: Ana Liminovic/The Guardian

Najbolja opcija za Rome u hostelu bila bi da odu na zapad, kaže Masudi, u zemlje koje su „raznovrsnije, gdje bi se uklopili”. Talevič-Kvjatkovska je uspjela da iskomunicira sa romskim organizacijama u Švedskoj i Njemačkoj kako bi organizovala smeštaj, međutim mnogi nerado prihvataju ponude. „Ne žele da budu daleko od Ukrajine – nadaju se da će uskoro moći da se vrate kući“, kaže ona.

Drugi se plaše da vjeruju stranoj pomoći. „Poslije rata u Jugoslaviji, mnogi Romi su postali žrtve prodavaca organa. Neki se plaše da će se situacija ponoviti.”

Nadia je svjesna stereotipa koji je prate, ali se nada da će, ako se nastani u Poljskoj, uspjeti da dokaže da su lažni. „Kada jedan Rom nešto ukrade, ili gata, onda ljudi misle da smo svi takvi“, kaže ona. „Ali ja ne znam kako da budem gatara, pa šta da radim? Sve što znam je kako se radi posao.”

 

Izvor: The Guardian

Comments are closed.