Političko predstavljanje manjina u Skupštini Crne Gore 

Zbog čega Romi i dalje nemaju svog predstavnika u crnogorskom parlamentu je pitanje na koje nije lako odgovoriti (makar ako je suditi prema dosadašnjem pristupu zakonodavne i sudske vlasti). U zavisnosti od toga koga pitate, dobićete drugačiji odgovor. Neki će, sigurno, kao glavni razlog navesti da nema dovoljno onih koji imaju znanja i kapaciteta da u najvećem crnogorskom domu artikulišu interese romske zajednice, njihov loš socio-ekonomski položaj i slično, dok će drugi kazati da, usljed višegodišnjeg manipulisanja od strane određenih političkih elita, romska zajednica bi najverovatnije bila „topovsko meso“ tih istih.

Koji god izgovor izabrali, jedno je jasno: U Crnoj Gori sve manjine osim Roma kroz princip afirmativne akcije uživaju svoja politička prava, prava koja su zagarantovana kako Ustavom, tako i međunarodnim dokumentima. U kojoj mjeri ta prava uživaju je druga priča. 

Zašto Romi i dalje nemaju svog politčkog predstavnika ili predstavnicu je zapravo jako jednostavno razumijeti, pod uslovom da želimo razumijeti. Međutim, prije nego krenemo da razumijemo zašto, daću kratak istorijski osvrt od uvođenja višestranačkog sistema, kako su pripadnici albanske i hrvatske nacionalne manjine kroz princip afirmativne akcije uspjele da se izbore da se njihov glas čuje u crnogorskom parlamentu.

Da bi se stvorio ambijent da manjine imaju svog autentičnog predstavnika u Narodnoj skupštini Crne Gore, 1998. godine u izborno zakonodavstvo uveden je institut afirmativne akcije za pripadnike albanske etničke grupe. Dakle, po ovom modelu partije nacionalinh manjina koje osvoje 0.7% od ukupno važećih glasova ostvaruju mogućnost da imaju svog predstavnika u crnogorskom parlamentu. Prema ovom modelu, u prvom redu pripadnici albanske manjine u Crnoj Gori su ostvarivali svoja biračka prava.

Ključnu ulogu u ovom procesu su odigrale međunarodne organizacije, najviše OSCE, jer na osnovu njihovih preporuka albanska nacionalna manjina je uspjela da osigura da se njihov glas čuje u crnogorskom parlamentu. OSCE je takođe odigrao ključnu ulogu i u slučaju pripadnika hrvatske nacionalne manjine 2011. godine kada je Zakonodavac uvažio argumente i dodatno spustio prag iz 1998. godine sa 0.70% na 0.35% od ukupno važećih glasova kako bi i hrvatska manjina imala svog predstavnika. Naime, uzimajući u obzir da zbog brojčanosti shodno posljednjem popisu iz 2011. godine, ovo je bio jedini način na koji su Hrvati mogli da se izbore za jednog poslanika iz njihove zajednice.

Međutim, kada govorimo o romskoj zajednici, iako je na posljednjem popisu broj Hrvata i Roma  gotovo isti, zakonodavac nije našao za shodno da služeći se istim kriterijumima, kroz princip afirmativne akcije omogući da i romska zajednica ima svog predstavnika. 

Nakon obnove nezavisnosti i kasnije dobijanja statusa države kanditata za članstvo u Evropskoj uniji, Crna Gora je usvojila set zakona iz domena ljudskih i manjinskih prava i započela proces harmonizacije njenog zakonodavstava sa pravom Evropske unije. Koliki je fokus na manjinama govori najbolje postavljeni kriterijumi iz Kopenhagena, u kojem se od svih članica i budućih članica EU traži da osiguraju poštovanje ljudskih prava, posebno poštovanje i zaštita nacionalnih manjina. 

Ustavom iz 2007. godine Crna Gora je proklamovala prava manjina kao ustavni princip u pravnom sistemu Crne Gore i mijenjala Zakon o izboru odbornika i poslanika više puta. Međutim, nikada nije došlo do izmjene u cilju izjednačavanja romske populacije sa ostalim manjinskim narodima i drugim manjinskim nacionalnim zajednicama. Šta više Romi i dalje ostaju najugroženiji, a problem anticiganizma je i dalje prisutan. Ovo se navodi u poslednjem izvještaju Evropske komisije o napretku Crne Gore u procesu pristupanja Evropskoj uniji. Diskriminacija u oblasti političkih prava je i dalje pristuna – ,,nije bilo promjena u vezi sa smanjenjem  praga za političko zastupanje Roma u Parlamentu, jer Zakon o izboru odbornika i poslanika nije bio  izmenjen”, navodi se u izvještaju Evropske komisije.

Rezultat je da Crna Gora do sada nije obezbijedila adekvatnu političku reprezentaciju romske populacije, kako na nacionalnom tako ni na lokalnom nivou. Postavlja se pitanje, zašto su Hrvati mogli, ali ne i Romi? To je pitanje koje ostavljam čitaocima da odgovore. Da se razumijemo, drago mi je što je našim komšijama Hrvatima svijetla crnogorska majska zora.

Tu dolazimo do onog dijela da li želimo da razumijemo. Ukoliko da, odgovor je zapravo ne tako složen. Ovdje govorim o ključnom problemu, a to je izraženi anticiganizam u crnogorskom društvu. Za one koje do sada nijesu imali priliku da se upoznaju s ovim terminom, u pitanju je sistemski rasizam koji je izražen nasparam svih onih grupa koje su u široj predstavi javnosti percipirani kao ,,Cigani”. U našem kontekstu, govorimo o ukorijenjenim viševjekovnim negativnim predrasudama i stereotipima koje su kreirane od strane neromskog stanovništva, gdje se cijela romska zajednica predstavlja kao varvarska, i na taj način nerijetko i dehumanizuje.

Sve dok ne budemo istinski, ne samo deklarativno, radili na suzbijanju anticiganizma situacija romske zajednice će ostati ista. Etnička distanca prema romskoj zajednici će i dalje biti najviše izražena.

Ako država Crna Gora želi da pokaže spremnost i omogući jednaka prava svim manjinama onda u ovu grupu mora uvrstiti i romsku zajednicu da kroz adekvatna zakonska rješenja uživa svoja ljudska prava. Preciznije, romskoj zajednici mora hitno omogućiti jednako pravo političke zastupljenosti kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou, kao što je to uradila za druge manjine. Sve do tada, za romsku zajednicu neće biti ista nijansa plave boje crnogorskog neba. U Parlamentu ima mjesta za sve, samo za Rome nema. Ko zna, možda će i nama jednog dana osvanuti crnogorska majska zora.

Ovaj tekst objavljen je u okviru projekta “Romengo avazi Romenge (Glas Roma za Rome)” kojeg realizuje Romska organizacija mladih “Koračajte sa nama – Phiren Amenca”, a finansijski podržava Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava.