Danas se obilježava Međunarodni dan Roma kao podsjećanje na prvi svjetski kongres Roma na kojem su donešene odluke o romskoj zastavi, himni, romskom jeziku (romani chib) i na kojem je prihvaćen naziv “Rom”, što na romskom jeziku znači čovjek. Dakle, danas je pola vijeka od ovog za romsku zjednicu važnog događaja. Bilo bi neiskreno reći da se ništa nije promijenilo u životima miliona Roma širom svijeta, ali isto tako ne možemo biti zadovoljni stvarnim promjenama koje vidimo na terenu, u samoj zajednici.
Danas, svjedočimo da je romska populacija još uvijek sinonim za siromaštvo i bijedu, da ogroman broj pripadnika ove populacije nije obrazovan, da je nezaposlenost jedna od ključnih karakteristika položaja Roma u Crnoj Gori.
Ova populacija se suočava sa diskriminacijom, ogromnim predrasudama i stereotipima, jednom riječju sa anticiganizmom. Istraživanja javnog mnjenja govore da su Romi nepoželjni kao susjedi, kolege na poslu, pa čak i kao sugrađani. Institucije sistema su opterećene anticiganizmom što u praksi znači da ne poklanjaju dovoijno pažnje problemima Roma smatrajući da su njihovi problem dio njihove kulture i načina života. To je uz kako smo već kazali socijalnu distancu koju građani imaju prema romskom narodu, ogromna prepreka istinskoj ravnopravnosti i inkluziji ove zajednice.
U odnosu na prethodni period moramo konstatovati da pomaci postoje, ali to apsolutno nije dovoljno da bi smo kazali da je romski narod integrisan. Vjekovno siromaštvo i diskriminacija učinili su da se marginalizacija reprodukuje na naredne generacije i neda im da se u potpunosti uključe u društvo.
Vodeći problem koji mnogima iz romske zajednice ne omogućava da ostvare svoja osnovna prava je neriješen pravni status. Bez statusa oni su nevidljivi za sistem. Obrazovanje, zapošljavanje, liječenje i mnoga druga prava direktno zavise od ovog pitanja. Nadamo se da će se u najavljenim promjenama zakona o državljanstvu voditi računa i o problemu romske populacije I pravnog statusa njenih članova.
Možemo donekle biti zadovoljni brojem djece i mladih koji upisuju i završavaju školu. Međutim, mnoge potrebe koje djeca i mladi iz ove zajednice imaju u toku obrazovanja nijesu zadovoljene. Sama zajednica ukazuje na probleme neredovnosti stipendija za učenike i studente, izostanku organizovanog đačkog prevoza, nefunkcionisanja principa afirmativne akcije prilikom upisa u škole i na fakultete. Pod velikim znakom pitanja je i kvalitet obrazovanja koji dobijaju djeca iz romske zajednice pogotovo sada dok traje pandemija korona virusa kada je obrazovanje prešlo na online režim.
Zapošljavanje je nakon obrazovanja možda i najvažniji element inkluzije. U ovoj oblasti se nije postiglo puno o čemu svjedoče podaci o broju nezaposlenih Roma. Zapošljavanje se svodi na angažovanje u programima javnih radova ili u najboljem slučaju kroz zasnivanje radnog odnosa u komulanim službama i deponiji. Mladi Romi koji su završili srednju školu pa čak i fakultet takođe se najčešće zapošljavaju u ovim oblastima, za koje im nije bila ni potrebna škola. Afirmativna akcija prilikom zapošljavanja ne funkcioniše a srazmjerna zastupljenost manjina u javnoj upravi, gdje bi ovi mladi ljudi mogli da pronađu zaposlenje mrtvo je slovo na papiru.
Godinama stoji neriješeno pitanje autentične zastupljenosti Roma u parlamentu, pravo koje sve druge nacionalne zajednice imaju. Traje i manipulacija romskom manjinom u političke svrhe, koja se najbolje može vidjeti pred svake izbore kada se teška materijalna situacija romskog naroda koristi zarad političkih poena pojedinih političkih subjekata.
Romi su još uvijek segregisani, odnosno žive u getu, na rubovima gradova odvojeno od pripadnika drugih zajednica. Taj model stanovanja odnosno segregacija možda je u poslednjih nekoliko godina dobila ljepšu fasadu kroz izgradnju novih stambenih objekata, ali je suština ostala ista.
Evo, i danas neki Romi žive pod vedrim nebom. Porodice Stanković i Salihi iz Bara, žive na livadi u objektu koji je napravljen od dasaka i kartona prekriven najlonom i ćebadima. To je trenutno njihov jedini dom. Naša organizacija obratila se Ministarstvu odbrane da se ovim porodicama obezbijede kontejneri za stanovanje koje su ranije koristili Romi sa Konika, dok se ne nađe neko trajnije rješenje. Takođe smo tražili i hitan sastanak sa predsjednikom opštine Bar kako bi se našlo rješenje za ove porodice i omogućili im se uslovi dostojni života.
Za glavobolju nam ostaju i izazovi u pristupu zdravstvenoj zaštiti, zaštiti jezika i kulture, dječijih prava, borbi protiv ugovorenih brakova, prosjačenja i još mnogo otvorenih pitanja romske inkluzije.
Dakle, o izazovima bi se moglo govoriti do sledećeg 8. aprila, jer se radi o složenim i velikim problemima koji ovo društvo lišavaju ogromnog ljudskog potencijala koji bi mogao da doprinese cijeloj zajednici, a koji se krije u svakoj romskoj porodici i pojedincu.
Da je stanje u kojem se nalazi romska populacija zaista loše pokazala nam je prethodna godina, od prethodnog Dana Roma koji smo takođe obilježavali u uslovima svjetske pandemije korona virusa. Ova zdravstvena kriza najbolje je pokazala dokle smo stigli kada je u pitanju inkluzija romske zajednice. Kada je društvo paralisano krizom praktično stalo, vidjelo se koliko je romska zajednica ranjiva i koliko joj je potrebna pomoć. Najbolji pokazatelj u kavim uslovima svakodnevno živi dio naših sugrađana je činjenica da nemaju uslove čak ni da operu ruke. Kada pokušate da pomognete tek onda postajete svjesni koliko je dubok problem romske zajednice, ne znate odakle bi prvo počeli i koji problem prvo rješavati.
Pomoć koju su Romi imali na samom početku krize, vremenom je slabila a danas je skoro potpuno isčezla. Mjere koje je država preduzela zaobišle su romsku populaciju. Za ljude bez dokumenata, radnike u sivoj zoni, stare osobe bez penzije, dakle one koji su najranjiviji, država nije pružila ništa. Ostavljeni su kao i mnogo puta do sada da se snalaze kako znaju i umiju prepušteni sami sebi, bez prihoda i osnovnih uslova za održavanje higijene.
Zbog svega navedenog smatramo da Vlada i svi državni organi i institucije konačno moraju da pređu sa riječi na konkretna djela i omoguće da se romska zajednica potpuno integriše u naše društvo na ravnopravnoj osnovi sa svim drugim građanima.
Svi moramo jače, doslednije i snažnije da se potrudimo da sprovedemo ono što smo odredili kao strateške državne ciljeve. Integracija i ravnopravnost moraju postati stvarnost svakog Roma u Crnoj Gori. To ne treba da radimo samo zbog Roma, nego i zbog cijelog društva koje nikada ne može biti istinski demokratsko i građansko bez ravnopravnog romskog naroda.