Socijalna isključenost

U Evropi većina lica bez državljanstva pripada romskim zajednicama, smješteni na Zapadnom Balkanu. Raspad Jugoslavije značajno je uticao na mobilnost i doprinio porastu apatridije u romskoj zajednici. De facto apatridija Roma posle svakog rata i državnog otcjepljenja nastajala je u nepribavljanju potrebnih dokumenta za podnošenje zahtjeva za pravni status u zemlji iz koje su izbjegli. U izvještaju UN za 2020. godinu o brzoj procjeni uticaja pandemije Covid-a 19 u Crnoj Gori navodi se da su 142 osobe u riziku od apatridije, a 367 osoba u situaciji sličnoj apatridi, što znači da već deset godina ili više imaju neriješen pravni status, što im onemogućava pristup osnovnim uslugama i pravima. Međutim, evidencija lokalnih organizacija pokazuje da su ove brojke znatno veće.

Romi bez državljanstva žive u neformalnim naseljima, zaposleni su u neformalnoj ekonomiji, nemaju pristup socijalnim beneficijama i isključeni su iz pristupa obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. Ranjivost ovih ljudi je pogoršana eklatantnom institucionalnom diskriminacijom u svim osnovnim službama i raširenim anticiganizmom među crnogorskim stanovništvom. Da bi legalizovali svoj status, lica bez državljanstva bi morala da putuju u zemlju porekla u regionu, uglavnom na Kosovo, i pribave nedostajuća dokumenta. Za to je potrebno razumijevanje zakonskih procedura i značajna finansijska sredstva koja ovi ljudi ne posjeduju.

Razgovarali smo sa Safetom Zorjanijem, koji živi na Koniku, romskom naselju u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore. Zbog neregulisanog pravnog statusa, njegova supruga i djeca nemaju pravo na besplatne zdravstvene usluge. Zbog toga, tokom trudnoće svoje supruge, kako nam je rekao Zorjani, nikada nije išao sa njom kod ljekara na preglede.

„Morali smo da platimo sve i nismo imali gdje da odemo. Uopšte nisam vodio ženu doktoru, samo smo otišli u bolnicu na porođaj. Kada nam je potrebno liječenje naše djece, idemo kod ljekara. Ako se doctor sažali da ih liječi besplatno, moja djeca će biti liječena. U suprotnom, vraćamo ih kući. Nemaju čak ni zdravstvenu knjižicu. Često se vraćamo iz bolnice bez liječenja, jer svaki pregled moram da platim najmanje 7-8 evra“, kaže Zorjani.

Zakonske procedure oko pravnog statusa mogu potrajati veoma dugo, ostavljajući ljude u „pravnom limbu“. Kada je Dule Hajrizaj bio u sličnoj situaciji, imao je pozitivno iskustvo.

„Moja žena je bila trudna. Ona nema status, nema dokumenta, jer je raseljeno lice sa Kosova. Ja nemam crnogorsko državljanstvo. Ovdje sam stranac i imam srbijanske papire. Iz iskustva drugih smo znali da moramo da platimo rođenje našeg djeteta. Rečeno mi je da su bolnički troškovi 700-800€. Nisam mogao to da platim. ne radim nigdje. Tokom trudnoće plaćali smo sve preglede u privatnim ordinacijama. Ali troškovi porođaa su previsoki“, rekao nam je Dule.

Za savjet i finansijsku podršku obratio se Romskoj organizaciji mladih „Koračajte sa nama-Phiren Amenca“. Organizacija je u njegovo ime kontaktirala Ministarstvo zdravlja i kancelariju Ombudsmana kako bi pronašli rješenje kojim bi izostalo plaćanje troškova porođaja u Kliničkom centru Crne Gore. Na sreću, napori su se isplatili i bolnicu su napustili sa zdravim djetetom i bez računa u rukama. Uprava za zdravstveno osiguranje, koja je u sastavu Ministarstva zdravlja, udovoljila je zahtjevu nevladine organizacije, jer klauzula Zakona o zdravstvenom osiguranju omogućava zdravstvenu zaštitu raseljenih i interno raseljenih lica, uključujući i romsku populaciju, koja nemaju pravni status u Crnoj Gori. Zakon predviđa oslobađanje posebnih budžetskih sredstava za pružanje zdravstvenih usluga licima bez državljanstva. Fond zdravstvenog osiguranja Crne Gore plaća račun, a zatim dobija nadoknadu iz državnog budžeta. Nažalost, ovaj mehanizam se ne aktivira automatski kada situacija to zahtijeva, osim ako se pojedinac ili organizacija ne pozove na ovaj stav Zakona. A ni tada nema garancije da će se primijeniti. U Duletovom slučaju učešće organizacije je pomoglo da se mehanizam pokrene.

Romska zajednica uglavnom nije svjesna ove mogućnosti, iako su lokalne organizacije u sva tri regiona Crne Gore širile informacije među romskim zajednicama.

Od početka pandemije Covid-19, Ministarstvo zdravlja ima otvorenu politiku testiranja koja dozvoljava svakome da se testira ukoliko ispoljava simptome, bez obzira na njihov pravni status.

„Na sreću, bio sam negativan, iako sam imao simptome koji su ličili na koronu. Ali nisam imao problema da se testiram. Otišao sam u Institut javnog zdravlja i pitao. Nisu me poslali kući. Bio sam testiran i doktori su mi dali broj da pozovem i tražim rezultate“, kaže Aslan.

Proširenje zdravstvene zaštite na marginalizovane zajednice treba da bude imperativ, a otkako je počela vakcinacija protiv Covid-19, Crna Gora je pokazala progresivnu solidarnost sa svima koji žive u zemlji.

„U Nacionalnoj strategiji Romi su navedeni kao prioritet na strani 36 među ostalim kategorijama ljudi sa povećanim rizikom od infekcije usljed socio-ekonomskih faktora. Dakle, Romi mogu da se vakcinišu prije opšte populacije, jer postoje jasni dokazi da su socioekonomski faktori otežavajuće okolnosti koje mogu uticati na vjerovatnoću zaraze virusom SARS-CoV-2, ali i na težinu posljedica infekcije”, saopšteno je iz Instituta za javno zdravlje.

Posebno je pitanje unosa u bazu podataka Ministarstva zdravlja bez matičnog broja, ali Institut javnog zdravlja se tu oslanja na osnovne podatke koje pojedinci imaju ili znaju o sebi.

„Evidencija ovih osoba se vodi prema protokolu za imunizaciju protiv COVID-19 sa osnovnim podacima kojima raspolaže“, saopšteno je iz Instituta.

Institut je naveo i da je s obzirom na nisku informatičku pismenost i otežan pristup elektronskim uslugama, sprovođenje imunizacije romske populacije moguće bez prethodnog zakazivanja na svim vakcinalnim punktovima.

„Ova inicijativa Ministarstva zdravlja je najvažniji korak da se svim građanima Crne Gore omogući i obezbijedi jednaka dostupnost i pristup važnim zdravstvenim uslugama u vezi sa virusom Covid-19, poput vakcinacije“, saopšteno je iz Instituta.

Među vakcinisanim je i Beriša Zejnuš, aktivista koji godinama podržava ljekare Doma zdravlja u akcijama zdravstvene zaštite lokalnog romskog stanovništva.

„Zahvaljujem Domu zdravlja što nas nije zaboravio, što se sjeća ovih ljudi koji ovdje žive.”

I pored napora Ministarstva zdravlja, neke prepreke su izašle na vidjelo.

Prije svega, tu je oklijevanje romske zajednice. Činjenica je da je odziv na vakcinaciju suviše nizak. Iz Instituta za javno zdravlje navode da je vakcinu primilo samo 185 pripadnika od 3.988 Roma u kampu Konik. Ovo postavlja pitanje da li su potrebne dodatne mjere za romsku zajednicu. Kao primjer mogu poslužiti koraci koje je preduzela susjedna država Srbija. Srbija je u periodu od aprila do juna 2021. godine organizovala informativne kampanje na otvorenom u 54 podstandardna naselja u 18 opština. Informativne kampanje bile su usmjerene na prevenciju, imunizaciju i liječenje virusa, a vodili su ih stručnjaci Instituta za javno zdravlje Srbije.

Dosadašnja istraživanja UNICEF-a i Zavoda za statistiku Crne Gore pokazala su da romska zajednica mnogo manje odbija vakcinaciju u odnosu na većinsko stanovništvo. Tako se proaktivnom kampanjom na terenu među Romima može postići veća stopa vakcinacije protiv Covid-19.

Intenzivna kampanja od vrata do vrata u Crnoj Gori bi romskim zdravstvenim medijatorima dala važniju ulogu.

„U okviru izrade Akcionog plana za sprovođenje Strategije socijalnog uključivanja Roma i Egipćana u Crnoj Gori 2021-2025, Ministarstvo zdravlja je pokrenulo inicijativu za povećanje broja romskih medijatora, koji su se pokazali kao ključni u sprovođenju svih javnozdravstvenih inicijativa u opštinama i domovima zdravlja“, rekli su predstavnici Instituta za javno zdravlje.

Otvorenost sa kojom je Ministarstvo zdravlja do sada postupalo je za pohvalu i pokazuje napore Vlade da nađe mjesto za ove ničije ljude.

Originalni tekst objavljen na https://rosalux-geneva.org/covid-19-and-access-to-health-care-for-stateless-persons-the-perspective-of-roma-communities-in-montenegro/